Čovjek

Mučno je gledati čovjeka koji propada,

Ali, i to je život,  ne rijetko i boli.

Kao list, kad sa drveta opada,

Neko razumije? Ko li?

Kad ga takvog ugledaš,

Znaj da si u oktobru.

Probaj da mu lošu misao ne daš,

Probaj bar jednu...dobru.

Ako ne, onda ga samo šutni,

Pored puta, u neko žbunje.

Ponesi svoj pogled mutni,

Možda ga odozgo probude munje!

Propada čovjek, ali  i planeta,

Samo još osmjeh živi, ne propada.

Nasmij se i budi sunce ovog svijeta,

Nemoj biti komad ... otpada!

Nasmij se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Nemir

Ispod prividnog mira, nemir se kreće,

Zjenice širi, nebo potpuno lomi.

Nije tu bilo ni malo ljepote, sreće

Oko se neminovno kruni, komi.

Bacih pogled, gore , strmo, dole,

Pade niz stijenu, vrlo glatku,

Dodiri tvoje kose mnogo me bole.

Iz gorke te tope u vrlo slatku.

Jesam! Sad sam izašao ispod lista,

Samo gliste i crvi su mi sjedili na dlanu.

Vidim,  ispod jednog tankog kista,

Preplanulo sunce, preko tebe planu.

Dodiri tvoje kose mnogo me bole...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović