Očešljan i opran dan

Mi smo 

Kao dva neba

Jedno na drugom

Kao počešljan i opran dan

Nedostaješ mi prokleto

Ispod drveta sa puno hlada

Prođeš mi tako kroz glavu

Kao pero iz repa neke ptice

Pa poželim da poletim

Da se prospem kao oblak

Da kidišem na vrhove

Surovih planina

Dođe mi tako svašta

Glava zvoni nemirom

Strahom od moćnih strahova

Ne mogu dublje i jače

Od ovog krika što se već gubi

Pretvoren u cikličnu jeku

Odzvanjam glasno satjeran

U mračan ugao života

Kolebam se

Neka me tu gdje jesam

Vratiće se ptica bez jednog pera

U to ne sumnjam, znam

Istog onog trena

Kada jedno na drugom

Budemo dva neba

U jednom očešljanom

I opranom danu

Kad je sve sveto

Nedostaješ mi prokleto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vjerujem

Hoću da idem gore,
Gdje oblaci u vis skoče.
Gdje zadnje se bude zore,
Gdje dan sa kašnjenjem poče.

Hoću da planina me češka vrhom,
Da od pogleda me oči bole.
Da postojanje počinje sa svrhom,
Da vjetar mi misli iskida gole.

Hoću da nebo je na dohvat prsta,
Znam da mogu i zvijezdu ukrasti.
Znam da ova moja je ,izgubljena vrsta,
Znam da ni glava mi nije u vlasti.

Hoću da zagrlim ogromno drvo,
Vjerujem da šuma je iza i u meni.
Vjerujem da to je uvjek prvo,
Vjerujem da sunce gore rumeni.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Čovjek

Mučno je gledati čovjeka koji propada,

Ali, i to je život,  ne rijetko i boli.

Kao list, kad sa drveta opada,

Neko razumije? Ko li?

Kad ga takvog ugledaš,

Znaj da si u oktobru.

Probaj da mu lošu misao ne daš,

Probaj bar jednu...dobru.

Ako ne, onda ga samo šutni,

Pored puta, u neko žbunje.

Ponesi svoj pogled mutni,

Možda ga odozgo probude munje!

Propada čovjek, ali  i planeta,

Samo još osmjeh živi, ne propada.

Nasmij se i budi sunce ovog svijeta,

Nemoj biti komad ... otpada!

Nasmij se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Ljubav na licu

Ako želiš da se sjećaš ovog dana,

Moraćeš da mjenjaš nešto u sebi.

Ako želiš da ne pukne ispod tebe grana,

Zagrli to drvo i jako, jako ga zagrebi.

Vidio sam ti ljubav na licu,

Izgleda da se mijenjaš u drugi lik.

Naslućujem plavu krilatu pticu!?

Već je proletila uz  glavu, tik.

Promjeni  nešto večeras, osmjeh makar,

Čini ti se da to je predugačak  put.

Svejedno je da'l  je u  njemu zlato ili bakar,

Svejedno je da'l  je mjesec  srebrn ili žut.

Otkrij  nekog zaboravljenog u sebi,

Počasti ga osmjehom i čuđenjem.

Zašto ga prepoznao i u sebi, ne bi,

Zašto ga ne bi probudio buđenjem.

Nemoj nikad stati dok ne iscuri sat,

I kad kažu da prošlo je, ne vjeruj-lažu!

I kad nešto zalupa, to nije koraka bat,

To što čuješ je srce, tako  kažu.

Promjeni  nešto večeras...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović