Putevi mraka

Licem u lice

Laž na laž

Utopljena u uvredu

Mašem slamkom spasa

Dok jezik palaca

Preko otrovnih zuba

Nema imena u tom jeziku

Samo teški ljudi

U teška vremena

Stranci sami sebi

Crni u mraku

Krupni kao kiša

Na prozoru

Stojeći uza zid

Stružem leđima

Ostatke kreča sa tuge

Žalosna napetost

Se razliva do poda

Putevi mraka

Imaju jednu traku

Parče hleba je

Na ispitu grubosti

Vapaj za skloništem

Ispod dugačkog stola

Živi bespomoćna dosada

Žena u crnom

Prelazi ulicu

Ponoć se odlepila

Kao etiketa sa flaše

Dobro ohlađenog vina

Neka ptica je panično

Zamahnula nevidljivim krilima

Kazaljke su spale 

Iz razbijenog sata

Vidiš li ovaj svet

Besmislene tame

Crno je ponovo u modi

Pred gomilom je provalija

Histeričan smeh

Tone lagano u ponor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Tonem u ćutanje

Tonem u ćutanje

Koje nadolazi kao voda
Preko dobro ugaženog puta

Ćutanje ispunjeno čežnjom
Za poznatim grebenom planine
Koja raste u meni od davnina

Put je tih i prazan
Voda je tiha i tamna
I penje se sve više
Uz tu planinu
Prema vrhovima
Kao da želi
Od njih napraviti ostrva

Mala čvrsta staništa
Neuništive doze života

Ostrva svijetlosti u sivoj tmini

Sve mi miriše na kišu
U tim mekanim oazama ćutanja
Tim ogledalima prošaranim dahom
Tim žuborom kretanja
Besciljnog vazdušnog toka

Moram da dodirnem
Moram da osjetim
Da prste provučem
Kroz naraslu tišinu

Prije nego se odvoji stijena
Za koju se grčevito držim
Ubjeđen da je svijet
Svoju misiju priveo kraju

Čekajući još koji tren
Da sve stvoreno eksplodira
U ljepoti nestajanja
Dok ljudi govore
Sve je u redu

Jer to je moj način
To je moj sklad
Moj poseban dan
Kad i sam sebi kažem
Da, sve je u redu
A ne čujem da vičem

Ovo je moj dan
Sve je danas u mojim očima
Danas sve eksplodira

Nestaje svijet sazdan od laži
Liže ga ogroman plamen
Iz kojeg vrišti tišina
Slušajući nijeme glasove
Od kojih se propinje gordost

Sve je u redu

Da, da

Sve je u redu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Orgije otužnih umova

Tužno je lice velikih pobjeda

Život je divlji i grub
Mračna ludnica ili svijetlo radosti

Razvrat posut sa mnogo gorčine
Ili most do viječite proljećne bašte

Ratovi, paljevine, ubistva i laž
Ili vjera u bolje malo sutra
Jer ovo danas, šta je

Pritvorstvo, raskoš pijanki
Orgije otužnih umova
Mladi dani novog pakla
Ili sonet upućen oblacima

Skitnjom kroz sopstveni život
Spašavam ono malo strasti
Iznad prozaične prolaznosti

Čuvajući samoću ispod jezika
Da je ne bih ispljunuo
Svaki put kada sretnem... sebe 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Još samo ovo...

 

Još samo ovo da ti kažem

Mogu i na uho, ispod kose.

 

Da mi jako nedostaješ

Ali, to je tako izlizano

 

Malo ću  da te slažem

Dok par kapi klizi na usnu

 

Koju zubima tetoviram

Kao otvorenu školjku

 

Liječio bih ti taj rejon

Opkolio bih tu čitavu regiju

 

I kad pomisliš da nema više

Ima me svuda u okruženju

 

Ima me kao neizliječive bolesti

Napadam iz svih oružja

 

Jer sam potpuno svjestan

Da nema povlačenja

 

Tako napadnutu, okupiranu

Ubrao bih te poput pečurke

 

I zaspao sa idiotskim osmjehom

Sretno otrovanog zombija

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

 

 

Prikaza

 

Nepomična tamna prikaza
Čuči duboko, u suvom grlu
Čekajući da zapuca krilo
Uplašene ptice, dok nestaje
U modrom sumraku daljine

Zbunjeni nemir korača mislima
Lovac na laž sakrio se u glavi
Gazeći mjesta koja je skrivao dječak
Savijen u luk, zadržanog uzdaha
Pretvorenog tijela u bjesomučan bol
U samoći praznog čudovišta
Koje ga od davnina u stopu prati

Stojeći kraj ugaženog puta
Gleda u sivilo nazirućih daljina
Dok ga ozebla očekivanja krše
Lomeći stegnuto srce na komade
Ostavljajući suze da krče stazu
Do mjesta na kome umire dan


Tu na ivici kišnih nadanja
Trče snoviđenja, kao odmorni vuci
Željni krvi u provaljenom oboru
U skrovištu dobro čuvanog blaga
Zakopanog, ostavljenog, nijemog

Pomamno bježeći od sebe
Suvim koritom bivše rijeke
Okreće glavu i viče grdeći
Praznu jarugu, u koju naglo pada
Obložen ehom narasle tišine 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Iz šupljeg u prazno

 

Neodoljivo me guši neka tuga
Razdraženost prerasta gorčinu
Sve je ravno i na pločicama fuga
Bljutava otužnost sprema neku psinu

Kako se otresti svog tog mraka
Misli se razlažu lagano i tromo
I kao da je obučena u laž svaka
Da vječitoj istini doda malo promo

Iz šupljeg u prazno, pretačem dan
Šarena laža vječne samoobmane
Strah od smrti otvara duboki bezdan
Koliko je napad jači od odbrane

Sve je glatko na mračnom dnu
Nepomično sjedim u ljepljivom mulju
Sve ludosti ne vidim u oslijepljenom snu
Sve odvratno pluta na ohlađenom ulju

Lice pokriveno grubim rukama
Sjetih se da ne znam koga tražim
Gledam kroz sebe u rijetkim mukama
Naslućujem osmijeh dok đavola dražim... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Demoni ručaju u pola pet

 

Ludilo i laž me prati danima.

Gubim volju za bilo šta.

Što se više branim,
Dublji je očaj ispod.

Ne smijem gubiti vrijeme,
Jer osjećaj uvrijeđene sujete,
Nadolazi kao pješčana oluja,
Pred kojom pokušavam pobjeći,
A zadržati ruke pobodene,
U netaknutost prefinjene površine.

Demoni ručaju u pola pet,
Dok se mrak stapa sa plahošću.
Spremajući večeru od bezumlja.

Nepristupačan, rasčerupan, kivan,
Psujem svijet, koji me šamara,
Šakama dugim kao lopate.

Razgovaram sa sobom iza paravana.
Glas se meko odbija od platna.

Prigušen krik neke ptice,
Zabada mi se u srednje uho.
Ili je to prijetnja izrečena,
Iz usta izaslanika samog đavola,
Koji lagano klizi po ledu duše,
Usamljene i izbrušene ohološću... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jesmo li to mi

Kako smo to stigli ovdje?
Šta tražimo, koga čekamo?
Ko je to u nama što traži odgovore?
Jesmo li to mi u nama?

Dok se svijet proteže u beskraj,
Ima li smisla otimati trenutak?
Koliko traje osećaj bespomoćnosti,
Kad si ukopan u mjestu?

Nigdje ne odlazimo, ali smo odsutni,
Na stalnom putovanju kroz samog sebe.
Uzalud tražeći sve što je već nađeno,
Zbunjeni slutnjom o vječitom zaboravu.

Iluzija o vlastitoj postojanosti,
Rasplinjava se pred nijemim svjedocima.
Praveći paučinu od ostataka istine,
Koja bi izdržala i teže prepreke od to malo laži...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tiho je, kao pred kišu...

Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.

Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ne daj se zemljo

Znam da bog ima neki plan,
Da učini nešto sa ovom planetom,
Koja jedva, da stane na dlan,
Kad iz vasione zavladaš svijetom.

Iza ovog trenutka ostalo je juče,
I samo po sebi nije više važno.
Oko sebe se vrtimo, a dole nas vuče,
Snaga istine, odjevene u lažno.

Vjerujem da naslućuješ rasplet?
Čudesni huk tornada  nas lomi.
Sve se okolnosti  dovele u splet,
Tijelo je još živo,a glava u komi.

Znam da vjetrovi nose loše vijesti,
Pa izlazim pred vrata da ih čujem.
Možda ću ispred i sunce sresti,
I gomilu ljudi, dok gledam,ja psujem!

Da bog ima neki plan, to mi  je jasno,
Sve je bliže tren za potpis sporazuma.
Bojim se da ne bude suviše kasno,
Kada i sa neba dopre glas razuma.

Evo dižem glas uz pomoć mašine,
Odoh odmah pred vjetar da skočim.
Vasioni da dodam jedno zrno prašine,
U ime planete zemlje,čašu da natočim.

Ne daj se zemljo, ljudski šljam vlada,
Neće još dugo, jer stiže teška konjica.
Znaćeš da odlazi vrijeme tvojih jada.
Po slobodnom letu nepoznatih ptica.

Bože, pokaži brzo tvoje namjere,
Nema razloga da ih skrivaš više.
Sve je otišlo do đavola,preko mjere.
U ovom paklu, smrdljiv strah kidiše.

Ne daj se zemljo,hoće da te uguše!
Ne daj se planinama i okeanom.
Neka jak vjetar nad rijekama puše,
Neka bude čisto, neznanom i znanom.

Ne daj se zemljo...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Licem u lice

Biti licem u lice sa svojim bićem.
Nije uvjek lako, dok se,
Greške  gomilaju u trulež,
U sobi bez vrata i prozora.

Zidovi čuvaju sve vrste taloga,
Koji narasta fantastičnom brzinom, znajući,
Da se cjelovitost postiže tek kad žrtvuješ,
Sopstvenost , plaćajuci punu cijenu.

U plamenu nadolazećih vatri,
Ima dosta baruta, tek tako bačenog,
Radi igre i nesuvislih očekivanja,
Dok sjedim tu,od vječnosti sazdan.

Ne pokušavam doprijeti nigdje,
Ništa me ne vuče i nije mi cilj.
Između nakovnja i ogromnog čekića,
Odjekuje priprema za završni udarac.

Licem pred licem traži dokaz,
Da laž truli pred istinom,
Ne videći dalje od prosutog baruta,
Ostavljenog da neko drugi zapali vatru.

Dovoljno jaku da ugrije sve ćoškove,
Finim nitima, istkanim po granicama
Blistavog uma, naučenog da prezimi,
Čekajući da proljeće preduzme neku akciju.

Ne tragam ni za čim,
Samo pronalazim prepreke,
Koje sam u samom sebi postavio,
Protiv lica koje me gleda u lice.

U plamenu nadolazećih vatri,
Okrećem se licem u poznato lice,
Dostižući apsolutnu cjelinu,
U sobi bez vrata i prozora.

Plaćajući punu cijenu,
Gledanja u sopstveno lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović