Okean tame

Dok svijet ubrzano sam sebi kopa grob
Ne bih ništa radio, samo bih živio
Puštajući da mi crvi izjedaju savjest
Pretvarajući se u leptire
Koji nemoćno udaraju krilima u mraku

Urezao bih neku riječ u tvoje stablo
Jer si stvorena moćna kao drvo platana
Grebao bih ti noktima tu glatku koru
Što skriva nabubrelo meso

Šapnuo bih ti na uho
Neku, tek pristigli vijest
Sa nekog, tek otvorenog ratišta

Neku vijest iz krvave ratne zone
Nešto što izaziva nevjericu
Koja potraje čak nekoliko sekundi
Kada čitav svijet sagledaš kao klanicu
Pa možeš slobodno da okreneš leđa
Zavrtiš glavom i pustiš nek sve ide do đavola

Jer će svakako tamo da ode
I bez tvoje svijesti

Zato zaplivaj u tom okeanu tame
Svoju dionicu i pazi
Da ti voda ne uđe u dušnik
Dok  istovremeno vičeš
Sve ono što ti šapćem
Grčevito zakačen noktima
Za tvoje iščupano stablo
Za tvoje korjenje
Za prefinjenost duše

U svijetu primitivno bahatom
U svijetu osuđenom
Na ubrzano raspadanje
U svijetu u kojem jedino psi
U našem licu vide
Pravu sliku naše duše

U odumirućem tijelu
Koje već smrdi
Na sve ono što smo htjeli
Na sve ono što smo
Na sve ono što nismo

A, sve smo mogli... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne daj se zemljo

Znam da bog ima neki plan,
Da učini nešto sa ovom planetom,
Koja jedva, da stane na dlan,
Kad iz vasione zavladaš svijetom.

Iza ovog trenutka ostalo je juče,
I samo po sebi nije više važno.
Oko sebe se vrtimo, a dole nas vuče,
Snaga istine, odjevene u lažno.

Vjerujem da naslućuješ rasplet?
Čudesni huk tornada  nas lomi.
Sve se okolnosti  dovele u splet,
Tijelo je još živo,a glava u komi.

Znam da vjetrovi nose loše vijesti,
Pa izlazim pred vrata da ih čujem.
Možda ću ispred i sunce sresti,
I gomilu ljudi, dok gledam,ja psujem!

Da bog ima neki plan, to mi  je jasno,
Sve je bliže tren za potpis sporazuma.
Bojim se da ne bude suviše kasno,
Kada i sa neba dopre glas razuma.

Evo dižem glas uz pomoć mašine,
Odoh odmah pred vjetar da skočim.
Vasioni da dodam jedno zrno prašine,
U ime planete zemlje,čašu da natočim.

Ne daj se zemljo, ljudski šljam vlada,
Neće još dugo, jer stiže teška konjica.
Znaćeš da odlazi vrijeme tvojih jada.
Po slobodnom letu nepoznatih ptica.

Bože, pokaži brzo tvoje namjere,
Nema razloga da ih skrivaš više.
Sve je otišlo do đavola,preko mjere.
U ovom paklu, smrdljiv strah kidiše.

Ne daj se zemljo,hoće da te uguše!
Ne daj se planinama i okeanom.
Neka jak vjetar nad rijekama puše,
Neka bude čisto, neznanom i znanom.

Ne daj se zemljo...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Milina u Milini

Zeleni bus me ispljunu u mjestu Xorto. Malo stajalište, okrečeno u bijelo.
Dva simpatična mostića preko riječice, u koju se ulilo more.
Jedan fotkam, drugi prelazim. Podne je i poneko od mještana se budi.
More je budno. Plaže se ljube sa talasima.

Pješačim prema Milini.
Prolazim iznad pećine Kentaura. Prazna. Valjda i on radi dvokratno ili mu je petak slobodan dan.
Otvaraju se pogledu ostrva preko puta.
Milina mili preko dlana.

Kupuje me na prvi pogled, usamljenim klupama uz obalu. Baštama taverni u kojima ne sjedi niko. Dovoljno su lijepe same za sebe.
U jednoj takvoj usamljena plavuša. Sjedoh za sto sa pogledom na oči.
Ubrzo se sretoše  pune osmjeha. Isto plavo.
Pozdrav i narudžba sa par riječi.
-Mjesto je  prava milina!  Vi se zovete Milina?
-Ne. Ja se zovem Tetija.
-O, drago mi je. Ja sam Okean. Od nekud ste mi poznati? A, da! Vi ste prokleli zvijezde!?
-Jesam. Da vječno šeću po nebu.
-Znam. Ja sam im ogledalo. Vidim kad popravljaju šminku. Poneka posrne i padne.

-Može li Tetija skuvati jednu kafu, naravno Grčku?
-Najbolju za Okean. Voda vam, predpostavljam, ne treba. Ili vam je dosadilo slano?
-Hvala! Slatkiš uz kafu je dovoljan...

-Koliko sam dužan?
-Ništa, ali bilo bi lijepo da ostanete par vijekova.
-U Milini, pod krovom usijanih zvijezda? Ostajem! Samo da pošaljem par poruka na viber.
Koja vam je šifra za WF?

-Okeanida...

Dopisnik iz Džepova Miline:
Branislav  Makljenović