Super beznačajan dan

Kroz težak mrak
Vlažan od kiše
Prikrada se dan
U obliku blijedog svitanja

Čujem prve autobuse
Te ogromne pijetlove
Što promuklo kašlju

Vidim ulična svijetla
Kako se utapaju u lokvama

Da li je utorak, srijeda ili neki
Super beznačajan dan

Ništa protiv gomile ničega
U borbi uma protiv bezumlja
Padaju okovi mrkog slijepila

Rovovi se pune prazninom
Dan već nasrće hladnim pogledom
Ništavilo je zauzelo odlučan stav

Porijeklo snova je neispitan slučaj
Tišina narasta kao korov
Makaze sijeku zaraslu stazu

Čujem i druge autobuse
Iz tek probuđene ulice
Gledajući kišu kako curi niz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Milina u Milini

Zeleni bus me ispljunu u mjestu Xorto. Malo stajalište, okrečeno u bijelo.
Dva simpatična mostića preko riječice, u koju se ulilo more.
Jedan fotkam, drugi prelazim. Podne je i poneko od mještana se budi.
More je budno. Plaže se ljube sa talasima.

Pješačim prema Milini.
Prolazim iznad pećine Kentaura. Prazna. Valjda i on radi dvokratno ili mu je petak slobodan dan.
Otvaraju se pogledu ostrva preko puta.
Milina mili preko dlana.

Kupuje me na prvi pogled, usamljenim klupama uz obalu. Baštama taverni u kojima ne sjedi niko. Dovoljno su lijepe same za sebe.
U jednoj takvoj usamljena plavuša. Sjedoh za sto sa pogledom na oči.
Ubrzo se sretoše  pune osmjeha. Isto plavo.
Pozdrav i narudžba sa par riječi.
-Mjesto je  prava milina!  Vi se zovete Milina?
-Ne. Ja se zovem Tetija.
-O, drago mi je. Ja sam Okean. Od nekud ste mi poznati? A, da! Vi ste prokleli zvijezde!?
-Jesam. Da vječno šeću po nebu.
-Znam. Ja sam im ogledalo. Vidim kad popravljaju šminku. Poneka posrne i padne.

-Može li Tetija skuvati jednu kafu, naravno Grčku?
-Najbolju za Okean. Voda vam, predpostavljam, ne treba. Ili vam je dosadilo slano?
-Hvala! Slatkiš uz kafu je dovoljan...

-Koliko sam dužan?
-Ništa, ali bilo bi lijepo da ostanete par vijekova.
-U Milini, pod krovom usijanih zvijezda? Ostajem! Samo da pošaljem par poruka na viber.
Koja vam je šifra za WF?

-Okeanida...

Dopisnik iz Džepova Miline:
Branislav  Makljenović

Sjenka

Rano popodne. Magistralni put ka Volosu.
Stepeni 33. Topljenje mozga 100%.
Hodač-Zombi. Kilometara 6.
Pratioc pri hodanju-sjenka. Vjerna.

Povratak iz sela uz stjenovitu obalu.
Ranac vuče unazad već povijena ramena.
Pola metra prostora da se sandale razmašu.
Autobusi me stišću.

Lijevo maslinjaci i planina, desno maslinjaci i more.
Misli mi rastu po brdima. Sjenci su duže noge od mojih.
Korake usklađujem sa zvukom zrikavaca.
Za petama mi je. Zastanem i zgazim. Stane i ona, prazna.
Imam li cilj? Ne. Samo hodam.
Ima li sjena cilj? Ima. Prati me.
Da li ja nekog pratim?
Možda. Mnogo je znakova pored puta.

Ispod jednog maslinjaka kamena plaža.
Odbacujem ono malo misli, jer i njih prati sjena.
Jedan talas brzo nadire.
Saginjem glavu i nestajem u njemu.

Sjenka je udavljena...

Dopisnik iz Džepova Maslinjaka:
Branislav  Makljenović