Osunčana čula

 

U velikom ogledalu prolaznosti,
Igrala se golišava sjenka,
Neprekidne i postojane sveprisutnosti.

Pogurena pojava je isčezavala na tren,
Sva u raskoši neizmerne zgrčenosti,
Odavno nezaposlenih udova.

Trenutak mira se oslikao,
U trenutku prolaznosti,
Duboko se zanijevši,
Sunčajući sva čula,
Na suncu,
U nekoj maglovitoj,
Hladnoj i vlažnoj zemlji.

Malo toplote se širilo,
Iz kapljica vrele krvi,
Koja se pokušavala probiti,
Kroz nabrekle vene,
Jednog, vrlo skromnog čudovišta.

Ispadale su lude riječi,
Iz novog ludila,
Čiju srž jedino vrag poznaje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Riječi težine olova

Budeći  varljivo jutro,
I dalje grlim opojni san, 
Označim nekim znakom,
Nedostojnim imalo sjećanja.
Ako pogledaš iza ruba kreveta
Vidjećeš pristojne tragove ludila.
Vidjećeš tanku crvenu liniju.
Ustani i samo je pređi.

Davno si podigla sa dna,
Moje surove riječi, težine olova.
Pokušavajući da otploviš nekud,
Gdje sve bliješti dok se čuda udvajaju,
A ti pokušavaš da ih razumiješ.

I osmjeh ti se udvaja preko lica,
Tjerajući sjenku od blesavih misli,
Valjda zato što su skroz gnusne,
A ipak privlačne i sočne!

Nebo je uvrijeđeno pomodrilo.
Čekajući da podigneš pogled.
Ili mu daš bilo kakav znak,
Da osjećaš nadolazeću oluju,
Zapečaćenu mekanim plutom,
U flaši besramno ukusnog Merloa.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Beskrajna poniženost

Pođoh nešto sebi da kažem,
Ali se sjetih da riječi ne vrijede.
Sve bi to stalo i sabilo se,
U jednu nesigurnu rečenicu,
Punu bijesa i nesavladivog,
Osjećaja beskrajne poniženosti.

Zato i dalje ćutim, gledajući prazno,
U ništavilo koje se sliva u jedan ćošak.
Između dva neokrečena zida.
Ništavilo koje se čvrsto drži,
Za izlizane đonove ofucanih cipela, 
Iz kojih smrdi odumiranje pokreta. 

Sve što vrijedi reći, ionako sam, 
Sam sebi davno rekao, ćuteći. 
Pritom se praveći i gluv, 
Ili to stvarno jesam, 
Za sve što svi vole da čuju. 
I za sva ona groblja, 
Što niču pred slijepim očima. 

Zato i dalje ćutim, jer koga je briga, 
Da li je nebo gore ili negdje dole. 
Samo neka je plavo, bar u tuđim očima
Samo neka je tišina, bar u tuđim ušima. 
Samo neka boli nekog drugog. 
Beskrajna poniženost mi je sjenka. 

Zato i dalje ćutim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sjenka

Rano popodne. Magistralni put ka Volosu.
Stepeni 33. Topljenje mozga 100%.
Hodač-Zombi. Kilometara 6.
Pratioc pri hodanju-sjenka. Vjerna.

Povratak iz sela uz stjenovitu obalu.
Ranac vuče unazad već povijena ramena.
Pola metra prostora da se sandale razmašu.
Autobusi me stišću.

Lijevo maslinjaci i planina, desno maslinjaci i more.
Misli mi rastu po brdima. Sjenci su duže noge od mojih.
Korake usklađujem sa zvukom zrikavaca.
Za petama mi je. Zastanem i zgazim. Stane i ona, prazna.
Imam li cilj? Ne. Samo hodam.
Ima li sjena cilj? Ima. Prati me.
Da li ja nekog pratim?
Možda. Mnogo je znakova pored puta.

Ispod jednog maslinjaka kamena plaža.
Odbacujem ono malo misli, jer i njih prati sjena.
Jedan talas brzo nadire.
Saginjem glavu i nestajem u njemu.

Sjenka je udavljena...

Dopisnik iz Džepova Maslinjaka:
Branislav  Makljenović