Riječi težine olova

Budeći  varljivo jutro,
I dalje grlim opojni san, 
Označim nekim znakom,
Nedostojnim imalo sjećanja.
Ako pogledaš iza ruba kreveta
Vidjećeš pristojne tragove ludila.
Vidjećeš tanku crvenu liniju.
Ustani i samo je pređi.

Davno si podigla sa dna,
Moje surove riječi, težine olova.
Pokušavajući da otploviš nekud,
Gdje sve bliješti dok se čuda udvajaju,
A ti pokušavaš da ih razumiješ.

I osmjeh ti se udvaja preko lica,
Tjerajući sjenku od blesavih misli,
Valjda zato što su skroz gnusne,
A ipak privlačne i sočne!

Nebo je uvrijeđeno pomodrilo.
Čekajući da podigneš pogled.
Ili mu daš bilo kakav znak,
Da osjećaš nadolazeću oluju,
Zapečaćenu mekanim plutom,
U flaši besramno ukusnog Merloa.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ako krene kap

Kristal je iscijedio tvoje oko,

Široko je polje, puno zraka.

Kad je pogledalo u moje, duboko,

Nije ništa vidjelo, osim mraka.

Ako krene kap sa usne da ti pada,

Uhvatiću je u čudesnom letu.

Zagrisću ti je zubima, sada,

Neka istekne kroz krv kletu.

Samo sam krenuo rukom ka tebi,

A ti, već zauzimaš položaj za odbranu.

Zar ima neko, ko ka tebi ne bi?

Dok rušiš brda i gradiš branu.

Kristal ti frca iz oka suznog,

Hvatam mojim posnim tu svjetlost.

Posle tebe nema ničeg lošeg, ružnog,

Posle tebe samo malo vlada ukletost.

Neko mi reče da uopšte ne postojiš,

Da te nema na mojoj karti, mapi.

A ja te vidim, na raskrsnici stojiš,

Noga ti samo jednom pravcu vapi.

Dolazim ti kao poznati znak,

Dok me neki dosadni insekt bode.

U slabosti sam užasno jak,

Vadim te sa dna, kao Fantom slobode.

Ako krene kap...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

DNK

Kako znaš da sam krenuo,
Tamo gdje niko ne ide?
Na pola puta sam se prenuo,
Nečije oči me gledaju, vide.

Kako se mjeri ta dužina?
Svjetlosna godina ili tren?
Kome sam usputna užina?
Iz DNK ko mi otima gen?

Kako da znam gdje je kraj,
Da li po besmisao dolazi smrt?
Ako neko smisao iskopa i da,
Da li je to božija bašta ili običan vrt?

Kako da prepoznam neki znak,
Kada je sve obilježeno bojom?
Koliko još do jutra, ako je mrak?
Ako je patnja, zovi je mojom.

Kako to, lice ti ne vidim, a tu je!?
Poznaješ li me u godini Tigra?
Ko to varljivo ljeto kune i psuje?
Kome si to danas opojna igra?

Kako to...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav   Makljenović