Ako krene kap

Kristal je iscijedio tvoje oko,

Široko je polje, puno zraka.

Kad je pogledalo u moje, duboko,

Nije ništa vidjelo, osim mraka.

Ako krene kap sa usne da ti pada,

Uhvatiću je u čudesnom letu.

Zagrisću ti je zubima, sada,

Neka istekne kroz krv kletu.

Samo sam krenuo rukom ka tebi,

A ti, već zauzimaš položaj za odbranu.

Zar ima neko, ko ka tebi ne bi?

Dok rušiš brda i gradiš branu.

Kristal ti frca iz oka suznog,

Hvatam mojim posnim tu svjetlost.

Posle tebe nema ničeg lošeg, ružnog,

Posle tebe samo malo vlada ukletost.

Neko mi reče da uopšte ne postojiš,

Da te nema na mojoj karti, mapi.

A ja te vidim, na raskrsnici stojiš,

Noga ti samo jednom pravcu vapi.

Dolazim ti kao poznati znak,

Dok me neki dosadni insekt bode.

U slabosti sam užasno jak,

Vadim te sa dna, kao Fantom slobode.

Ako krene kap...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović