Divlji krik

Divlji krik
Jeste bol celog sveta

Mučenički bol
Koji bukti kao plamen

Savladan
Između neba i zemlje

Bezgranično prokletstvo

Samrtni strah

Umreti vrišteći
Ili tiho, šutke

Crno klupko
Ustalasano u tami

Bol u razrogačenim očima

Siluete otvorenih usta
U predelima pod maglom

Gde se svaka stopa
Crveni od prolivene krvi
A brda debljaju
Od narastajućeg groblja

Vatra bukti

Nema izlaza

Osim zakoračiti duboko
I pustiti da gori telo

U rasprsnutoj zemlji
Koja se otvara
Na svaki vapaj
I grčevit stisak

Ili na dnu neke jame

Strahovite slike plivaju
Na porušenim zidovima

Zemlja je besna

Lomi se svetlo preko tame

Istrošen je vazduh

Ne dopire do pluća

Ubijeni smo više puta

Istrgnuti od zemlje
Stršimo do neba... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Noć se ne vraća

Blato
Trnje
Krik

Posustale ptice
Pod prozorom

Led na staklu

Noć se ne vraća

Majka
Dijete
Suze

Srce poderano
Kuca

Lupa

Čuju se glasovi

Polako

U redu je

Samo naprijed

U redu je

Neka ide s vragom

Samo neka ode

Na aveti
Da padne prah inja

Znak prve mećave
U recikliranoj duši

Prekrivenoj mrazom

Dok se crne oči
Pokrivaju modrim kapcima

U ušima grmi zvuk šume

To poslednje lišće pada

Neko je zapalio svijeću
Zvijezda od voska drhti

Ali noć se ne vraća

Jer se dan uozbiljio

I samo malo otkrio
Svoju magiju heroja

Mažući kraljevskim svijetlom
Površinu blijedih sjećanja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Lagani ples na stazi prolaznosti

Ozidana blokovima tišine

Planeta je soba za umiranje

Jedno skrovito mjesto
U kojem vrijeme razara
Neshvatljivo prolazne iluzije

Krik iz mračne nepomičnosti
Bestjelesno kruženje orbitom

Između stvarnosti i mašte
Između straha i odvažnosti

Lagani ples na stazi prolaznosti
Stazi kojom svijetli neka misao

Koja mi čini poznatim
Predjele koji neumitno nadolaze

I krupne kadrove lijepog i ružnog
Slažu u dugački metar nekog filma

Odajući sjaj ljepšeg života
Od ovog pomračenog
Teškim poklopcem straha

Okupan hladnim znojem
Od saznanja da raj i pakao
Kopaju rovove u  glavi

A veliki mjesec pliva po nebu

Ej čoveče uskog lica
Mršavih i pogrbljenih ramena

Šta vidiš u ovom krvavom tragu
Osim otiska nažuljanih stopala

Budi me šapat uporne kiše

Između nas gomila zemlje
Natopljena, klizava i hladna

Vjetar je uzeo prevlast
Pa tjera oblake sa mjeseca

Svetlost i tama igraju drevnu igru

Magla naglo širi veliki ogrtač

Čujem samrtnički krik neke ptice

Osjećam škripu u kostima
I nadolazeći lelek u grudima

Dok se sve potpuno utišava
Odlazim nekud na kraju duge povorke
Zaražen virusom  sumnje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dolaziš li sama

Gluvo je doba
Negdje blizu jutra

Niz cijevi radijatora
Struji šapat
Kao krik noći
Na tihoj samrti

Tri sata je
I ništa se ne pomjera
Osim tanke sjene na zidu
Od izduženog nosa
Pobodenog ispod rama
Jedne vrlo važne slike

Dolaziš li sama
Ili da dođem po tebe
Koracima krutim od stajanja u mjestu

Da se sretnemo u godini skrivanja
Odučeni i odbačeni
Skladni jedino u ciničnom
Završetku stisnutih usana
Tog bijednog pokušaja osmjeha
Dok je sve ozbiljno crno i hladno
Pa čak i tvrdo, čekajući da se pojaviš
Tu na uglu, gdje će svijetlo napasti mrak
Gdje ćeš stati tom svojom nogom
Lomnom od suludog skoka
U potpuno nepoznato
I zaurlati kletvu
Ranjene zvijeri

Gdje ćeš obuzeti glasom
Sve glave željne tutnjave
Poslednjeg udarca
Glavom u nabrekli zid

Dolaziš li sama... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Juče i danas

Juče je umrlo u ponoć

Jašem ovo danas bez sedla

Otima se, kao da ga rita noć

A meni se u grlu skupila knedla

Danas me tjera na svoju stranu

A ja se držim za taj sjaj

Kao za krila u letu, vranu

Koja krikom doziva maj

Uzvik se iz mog grla čuje

Slavi dan novog rađanja

Ispod mene, jedan oblak tu je

Štiti me od sunčevog gađanja

Letim sa vranom i danom

Običnim nebom, malo plavim

Samo sa jednom, običnom manom

Gore se osjećam ogromnim i malim

Letim u jedan novi dan...

Dopisnik iz Džepova snova:

Branislav Makljenović

Sa obje strane noći

 

Duboko sam zakopao
Sve što se skupilo u vijeku

Stotine nijemih krikova
Hiljade odjeka unutrašnje stijene
Duboko, pokriveno prašinom sjećanja
Debelim slojem mahovine ćutanja
Dok izgrebani zidovi govore
Koliko su nokti kidali
Taj vertikalni sunovrat
Bez prisustva bilo koga
Osim raspomaljenog straha

Da li je sa obje strane noći uvijek dan
Pita se zauvijek lik iz jedne priče
Toliko puta ispričane
A ne izlizane, uvijek skoro nove

Duboko sam te zakopao
I bacio prokletu lopatu
Pljunuo u mračan ponor
I otišao negdje bestraga... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sanjam

 

Sanjam snove od paučine,

Nježni su ali i jaki kao uže.

Ko zna kuda vode te šine,

Mogu li biti još malo duže?

Sanjam vrhove neznanih daljina,

Svaki sam bar po jednom penjao.

Sa nekih su lepršali krajevi haljina,

Ni u javi tu ja ne bih ništa mijenjao.

Poneki put kriknem, sav u znoju,

Valjda usnim i blesave, ružne prizore.

Samo im daljinski promjenim boju,

Onda se pustim tako do svitanja zore.

Poneki put, u snu je blijesak,

Kao da se meteor survava, pada.

Valjda će se zabiti negdje u pijesak,

A možda će ponovo u san sada.

Sanjam neki put i tebe, mila,

Tada želim da ga učinim dužim.

Ponese me neka,u bojama sila,

Tada vijekovima sa tobom kružim.

Sanjam te u svim bojama mogućim,

Pokrivam mojom crnom tvoju plavu.

Po plavoj volim samo da se prućim,

I samo na njene nabore naslonim glavu.

Po neki put kriknem, sav u znoju,

Kao da se meteor survava, pada.

Onda te vidim kao na dlanu, moju,

Onda se budim i sve je ...Sada.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Grofica

 

Kada ugasi se svjetlo sa nebesa,

Poprskano, ovlažneno hiljadama kapi kiše.

Iz sjećanja prošetaćeš kao grofica, kontesa,

I probuditi san, da se ne sanja nikada više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo između veđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako se ponovo drzneš da sletiš mi na čelo,

Tim predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Poptuno nestati sa oštrim otkucajima sata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Izvan debelih okvira

 

Osećam da si tu negde,

Pritajena zver, u šumi.

Dozivam te zviždukom,

Ali sa usana nema zvuka.

Srce je mirno i stabilno,

Dok sena sećanja,

Ne prizove celu vojsku,

Spremnu da uništi,

Sve što se pokaže,

Izvan debelih okvira.

Kako da verujem,

Kako da shvatim,

Kad svuda vlada mrak?

Svuda si kada više nema reči.

Tu si kad je vreme da odeš.

Vređaš me kada me ništa ne pogađa.

Voliš me kada više nije važno.

Izluđuješ me kad sam odavno lud.

Osećam da si tu.

Samo pusti neki krik!

Nek ta šuma u kojoj se kriješ,

Upije sve ono što bi se svakako rasulo

U ledeno siktavi vetar.

Pusti neki krik... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sam sa sobom sudaren

Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.

Zaurlaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tragovi

Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.

Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Linija beskraja

Strah ti izbija iz zelenog oka,
Ogromni pauk plete čvrstu mrežu.
Ja sam kao stijena, na  kojoj leži foka.
Ledeni talasi u san me  sada vežu.

Zovem te krikom, a ne čuješ glas.
Uz zvuke vjetra lomi mi se tijelo.
U mojim tonovima preovladava bas,
U mome sjećanju ništa nije cijelo.

Lomi me, cijedi, prosto kida!
Linija beskraja je dotakla tvoju.
Jedan vrač je tu, da ti rane vida.
Da ti pretopi crno u neku svijetlu boju.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi svjetlo sa nebesa,
Poprskano hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao kontesa,
I probuditi san, da ga ne sanjam više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo iza vijeđa,
Dok se nijemi  krik iz grla probudi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka na granama drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan plamen koji me prži.

Ako se drzneš i dotakneš mi čelo,
Zgužvanim usnama pređeš preko vrata.
Sve tvoje crno obojiću u bijelo,
I potpuno nestati u mjehuru blata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Probušeni oblak

Guram uz brdo još jedan dan,
Ne gledam okolo, samo naprijed.
Bez čuđenja i mrzovolje.
Samo guram dalje, ne očekujući ništa.
I ne želeći otići -nigdje.

Samo neka potraje ovaj dan,
Ovakav kakav jeste, tmuran i siv.
Znamo se odavno nas dvojica,
Zato se i podnosimo bez mnogo psovki,
Koje ipak naviru  ponekad iz grla.

Umjesto psovke, otme mi se i krik,
Oštar, parajući sve do oblaka,
Koji se nadnio i sam tmuran,
Nad brdom koje me strpljivo čeka,
Da na miru izguram ovaj dan.

Nemoj probušiti taj oblak,
Ne gledaj ga i ti tako mrko.
Dovoljno je što ga ja bodem,
Ovim urokljivim očima,
Punim svjesti o sopstvenoj nemoći.

Pusti na miru sve i okreni se.
Idi na neku drugu stranu.
Vidiš li da je odzvonio sat,
Navijen prije mnogo vijekova,
Iz kojeg sipi pijesak, umjesto minuta.

Pusti i mene na miru, idi!
Kreni tamo gdje ja ne želim.
Ostavi sve te satove neka odzvone,
Sav pijesak ove pustinje,
Kojoj ni oblak ne može ništa pomoći.

Najbolje će biti da kreneš odmah,
Ne gledajući nikada iza sebe.
Samo idi ćuteci u minutama,
Dok neumoljivo sipaju pijesak,
Po mojoj glavi, njime zatrpanom.

Možda ću se sjetiti, jednog dana,
Kako su mi oči izvirivale kao gušter,
Iz pijeska vrelog i suvog,
Dok sam pokušavao uhvatiti,
Tvoj nestanak u probušenom oblaku.

Najbolje će biti da kreneš odmah...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović