Приказивање постова са ознаком inje. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком inje. Прикажи све постове

четвртак, 28. новембар 2024.

Noć se ne vraća




Blato
Trnje
Krik

Posustale ptice
Pod prozorom

Led na staklu

Noć se ne vraća

Majka
Dijete
Suze

Srce poderano
Kuca
Lupa

Čuju se glasovi

Polako

U redu je

Samo naprijed

U redu je

Neka ide s vragom

Samo neka ode

Na aveti
Da padne prah inja

Znak prve mećave
U recikliranoj duši
Prekrivenoj mrazom

Dok se crne oči
Pokrivaju modrim kapcima

U ušima grmi zvuk šume

To poslednje lišće pada

Neko je zapalio svijeću
Zvijezda od voska drhti

Ali noć se ne vraća

Jer se dan uozbiljio
I samo malo otkrio
Svoju magiju heroja

Mažući kraljevskim svijetlom
Površinu blijedih sjećanja... 

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...



понедељак, 15. јануар 2018.

Ledeni dah Povlena








Dve vrane se začuđeno pomeriše sa puta na ogradu, dok je kombi milio kroz selo. Debelo brdo kao zarobljeno u pokretu, bezglasno promiče sa maglom. Drveće okovano ledom, posuto sa malo snega, kao vanillin šećer po kori krempite, grebalo je krov vozila. Mahinalno spustih glavu. Veliki Povlen sa pomoli na tren iz guste magle. Moćna stena obložena šumom. U podnožju  vidjeh tanak mlaz dima, iz dimnjaka planinarskog doma. Nedelja obučena u belo, kao mlada. Doduše, malo ukočeno izgleda od ovog minusa, ali mlada je mlada.

Ispred doma nekoliko automobila i jedan kombi. Planinari  iz Bijeljine. Dočekali srpsku Novu godinu sa domaćinima iz Valjeva. Ulazimo u trpezariju, gde je vladala potpuno opuštena atmosfera. Svega nekoliko planinara doručkuju i piju jutarnju kaficu. Domaćin Mirko se pojavi iz kuhinje.

-O, dobro jutro! Izvolite, izvolite. Dobro došli!

-Dobro jutro! Sretna vam Nova godina i pristavljaj  kafu.

-U, bre! Čemu žurba!? Sad će to sve lagano, po redu…

-Dobro, dobro. Hajd polako, pa požuri…

Kroz poluzaleđene prozore krnjavi pogled na belinu. I slike sa zidova nas pogledaše belo. Najzad, prepustih se belim mislima, podupirući hladan zid toplim leđima. Ubrzo zamirisaše čajevi i kafe, kuvani lagano, a posluženi brzo. Robert, Dragana i Zoran naručiše i ponuđenu proju sa sirom. Odjednom za stolom zavlada vrlo prijatna atmosfera. Zaleđena lica se kraviše osmehom. Čulo se pucketanje bukovine u smederevcu. Toplina razbuktala i sjaj u očima. Spremni smo za planinu.

-Hoćete najpre na Veliki Povlen, pa grebenom dalje…

-Tako je. Veliki, Srednji, Mali, pa nazad.

-O, pa to je odlično za ovakav zimski dan! U koliko vas očekujemo za ručak?

-Tu smo oko tri. Hoće pasulj biti gotov do tada?

-Nema pasulja.

-A!? Kako nema? Pa naručili smo…

-Mnogo hrane je ostalo od sinoć, posle dočeka. Da ne pravimo pasulj, kad već ima čorba i sarma. Može?

-Hm! Sarma? Mirko, ti si neodoljiv čovek. Da te poljubim jednom!

-Neka, hvala! Samo vi polako krenite.

-Idemo polako, jer se brzo dogovorismo.

Kako izađosmo pred kuću, tako nahrupi vetar u talasima, bacajući inje u oči. Na tren zastade dah od hladnoće. Svi se naglo uozbiljiše i zavukoše glave pod kape i kapuljače. Najmlađi član družine je Pavle. Ima čitavih devet godina i Jedva čeka da ide na planinu.

-Jesi spreman, čika Pavle? Da krenemo?

-Može, samo mi namesti ovaj štap. Nešto se skupio.

-Eto. Namešteno. Hajmo sad žustro, dok se nismo pretvorili u deda mrazove!

Brzo smo se popeli na vrh Velikog Povlena. Niko nije prozborio ni reči. Samo se čulo duboko disanje i škripa snega pod čizmama. Par minuta predaha uz jednu zajedničku fotku, pa smo se morali spustiti do grebena, u zavetrinu. Odatle je već bilo lakše. Uz oprez prilikom gaženja po stenama, zaleđenim I klizavim, uđosmo u zagrljaj planine, hladan i beo. Grane su spale nisko, pritisnute teretom snega, pa smo se provlačili ispod, kao u nekoj igri, već odavno smišljenoj.  Neko bi to nazvao “igra ledenih perli”.

Prijatno se zagrejasmo, sve do šume “striborove”. Jedno malo parče šume četinara, svaki put izaziva uzdahe zadovoljstva. Prosto čarobna šumica, mami te da zastaneš, odmoriš, osvrneš, naćuliš uho i…ćutiš.

Ćutanje nije baš uobičajen momenat u grupi planinara, pa se pokrenu lavina reči. Ipak je bezbolnija od snežne lavine.

Visoke jele i borovi, okićeni novogodišnjim kićankama od belih ukrasa, ukočeno stoje, samo po nekad mrdnuvši nekom granom pod naletom vetra.

Neoprezno ubacih sneg sa kapuljače direktno na kožu leđa! Skočih kao u crtanom filmu! Vreme je da se krene…

Na Srednji Povlen jedva nabasasmo. Magla se zaigrala sama sa sobom, bez ikakve potrebe da još neko učestvuje. Vetar doprinosi  da razmišljanja i nema. Samo idem dalje, jer:

Uske staze me vukle za nogu,
Vjetrovi me gurali u leđa.
Sve bliži sam bio bogu,
Među nama je samo tanka međa.


Na maloj visoravni, ispod Malog Povlena, crkvica i zvonik, pobodeni u zemlju i sa njom srasli. Sve se nekako skupilo i dobilo druge dimenzije u očima posmatrača.

Još jedan zamah preostale energije spuštamo u nožne mišiće i polako se penjemo u nevidljivo. Cipele proklizavaju. Noge malo drhte. Pluća se stisla kao da ih neko davi. Šiklja para iz usta. Taman kad je svima bila na ustima reč: “ima li tog vrha negde”!? izroni iz beline sivo kameno obeležje. Začu se i lavež pasa. Nismo jedini u planini? Lovci? Ne. Nekoliko ubrzanih planinara sa još užurbanijim psima. Nasta opšta graja. Smeh se mešao sa lavežom i glasno izvikivanim komandama. Iza mojih leđa odjeknu:

-Lezi dole!!

Umalo ne zalegoh na neviđeno, ali me spasi još jedna komanda:

-Arči, rekao sam, lezi!!

Sreća, ne zovu me Arči, još manje Arčibald, inače bih klečao u plitkom, smrznutom snegu, isplaženog jezika i podređenog pogleda u očima. U zamenu za takav preformans, uskladismo jedan lep fotosešn.

Ipak klekoh i zagrlih prvog do sebe, Arčibalda. Dok smo pozirali, zahvalno me liznu po licu. Uzvratih mu češkanjem po glavi, koja se šepurila dugačkim ušima, dok je izvirivala ispred šmekerskog, zelenog prsluka. Posle seanse fotkanja, upoznah se i sa ostalim psećim članovima ove družine. Dva čupka, kovrdžave, zaleđene dlake, jedan mali švrćo i veliki  smeđi pas vučije glave, a mačije umiljatosti.

Sa dvonožnim članovima, simpatične družine, progovorismo po koju reč, između naleta vetra i međusobnih čarki pasa. Obe ekipe su se čudile  da po ovakvom minusu ima još “budala” u planini.

Zajedno siđosmo u podnožije, uz obilje proklizavanja i padova. Prvi sam otvorio sezonu. Prostreh se po niskom žbunju, objašnjavajući Pavlu kako treba hodati po klizavoj stazi.

Skoro svi su se upisali u knjigu padova. Nije utvrđeno ko je poneo epitet-pad sa stilom.

Na raskrsnici staza, u dolini izmađu Malog i  Srednjeg Povlena, razdvojismo se od razigrane ekipe i ponovo utonusmo u maglu i već viđeno-ništa. Vetar je kočoperno pokušavao pocepati taj neprozirni plašt i pobacati ga  dole negde u kotlinu. No, magla se čvrsto držala za vrhove stena i stabala, dajući priliku okolini da se pohvali samo obrisima.

Zaobiđosmo vrh i sekući široki proplanak, spustismo se na kolski put, vrlo blizu doma. Svi su već naslućivali miris sarme, kad Pavle zapita:

-Koliko još ima do doma?

-Oko 15 minuta.

-Kako petnaest, kad mama malopre reče da ima još deset.

-Hm.

-Pavle, kod vodiča ti je vreme vrlo rastegljiv pojam.

Uskoro se taj rastegljivi pojam pretvori u vrlo čvrstu i idiličnu  sliku planinarskog doma. Ispred  kuće se šetkao naš vozač Željko, sveže naspavan, sa cigarom  u zubima.

-Već ste stigli!?

-Stigli? Nigde mi nismo ni odlazili. Nego,šta je sa sarmom?

-Uf! Eno je u šerpi. Miriše ko mlada!

-E, ti ga zabrazdi! Mlada miriše na sarmu!? Pa valjda se istuširala, pred venčanje?

-Dobro bre! Može da miriše i na mladine čarape, samo da se jede…

Uđosmo unutra, unoseći malo snega i hladnoće u trpezariju. Postavljen sto za gladne I pomalo umorne. Miris sarme se mešao sa mirisom nečijih čarapa. Pomenuti pasulj je pao u zaborav pod naletom čorbe i urolanih sarmica. Salata od cvekle je bojom krvi, razbijala devičansku belinu stolnjaka. Jabuke i dunje su stigle sledećim vozom, u kupeu sa pitama. Rasčupane glave, crvenih obraza I curećih noseva, odavasmo stanje raspamećenog uživanja. Setih se da mi  još nešto fali:

-Mirko, daj još jedan taj čaj od hajdučke trave, pa nek ide život!

-Važi, samo me nemoj ljubiti, majke ti!



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

четвртак, 29. децембар 2016.

Decembar



Kudio sam nevjerovatno sivilo Novembra.
Želja je bila samo ući u Decembar, po bilo koju cijenu. Prvi dani su govorili da razlike, skoro i  nema. A onda se mjesec dvanaesti pokazao u najboljem svjetlu. Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukavom. Najprije je donio dugo očekivanu kišu, kojom je sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana.
Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se... izlio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog mjeseca ,koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu.
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih blijesaka.
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vjetar koji  borbeno, šišti oko nezaštićenih, golih, glava. Tu su već mnogi bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene, skupa sa vratovima, ispod kragni , elegantno, kratkih kaputa.
Fantastičan otpor su pokazali parovi nogu ,oslonjeni na visoke potpetice. Protežući se ispod kratkih sukanja, frktale su svim bojama i dezenima čarapa, odu moćnom Decembru. Tu pomislih, da samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, Decembar počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. No, osjećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem snijeg duž Savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz kalimegdanske zidine. Dunav moćno drhti , svjestan da ga, makar i hladnog, toplo čeka Zemunska obala.
Grle se dvije rijeke, kao ogromni gmazovi. Njihov zagrljaj je moćniji od bilo čega, pa u tome uživaju oni koji znaju. Namjerno umire Decembar, u jeci svojih vragolija, znajući da tamo, vrlo blizu, čeka Januar, mjesec početaka, mjesec nadanja, mjesec života.

Nekako brzo zaboravimo Decembar!

Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svjesni svih promašaja i padova u prethodnim mjesecima, želimo na njemu da se iskalimo. I neka! On podnosi sve.
Ipak, dovoljan je samo mali naklon. Biće, kao i uvjek, zadovoljan svojom misijom.
Proveo nas je u Novu godinu, žive i relativno zdrave. Na jačini naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti.
Između svega toga stoji zid zvani Nova Godina. Vaga za mnogo otpada.
Želje kidišu u rasadnik. Prsti oblikuju misli.
Decembar curi. Januar slini.
Evo nas na kraju... ali i na početku.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović