Приказивање постова са ознаком glasovi. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком glasovi. Прикажи све постове

четвртак, 28. новембар 2024.

Noć se ne vraća




Blato
Trnje
Krik

Posustale ptice
Pod prozorom

Led na staklu

Noć se ne vraća

Majka
Dijete
Suze

Srce poderano
Kuca
Lupa

Čuju se glasovi

Polako

U redu je

Samo naprijed

U redu je

Neka ide s vragom

Samo neka ode

Na aveti
Da padne prah inja

Znak prve mećave
U recikliranoj duši
Prekrivenoj mrazom

Dok se crne oči
Pokrivaju modrim kapcima

U ušima grmi zvuk šume

To poslednje lišće pada

Neko je zapalio svijeću
Zvijezda od voska drhti

Ali noć se ne vraća

Jer se dan uozbiljio
I samo malo otkrio
Svoju magiju heroja

Mažući kraljevskim svijetlom
Površinu blijedih sjećanja... 

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...



уторак, 30. јул 2024.

Parče sivog neba






Sklanjam se
U tijesan kanjon
Zatvoren parčetom sivog neba

Čekajući da prođe
Sve da nestane

Dok stežem vilice
Stranac sam u svom tijelu

Uboden prijekim pogledom

Utišan lelekom
Iz probušenih grudi

Glava mi je iza leđa
Sve mi je naopako

I ti nejasni glasovi
Što narastaju kao u pećini

Kao nemoć zaborava

Kao tovar stalnog nemira
Što se na tren skameni

Pa opet krene
Da se kotrlja
Mijenjajući pravac

Ponovo se pretvarajući
U plašljiv šapat

U mračnim hodnicima
Izrešetane duše... 

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

четвртак, 16. децембар 2021.

Noć iz koje je pobegao san





Iz sećanja izranjaju neki likovi,
Puni brige u prekornom pogledu.

Ljubav i naklonost su isceđene.
Sreća se prosula pred nogama,
Ali nema nikog da je prepozna.

Uvredljiva reč se ogrešila o ponos.
U mirnim očima narasta sramota.

U nestvarno bliskom vremenu,
Dobijam sebe za iskrenog druga.

Sve što je bilo, kao da nikad nije.
Detinjstvo grize bačenu udicu.

Slike i glasovi poznatih, zaboravljenih,
Plivaju jakom maticom, uzvodno.
Noći bez sna začuđuju snagom.

Svest se zaklanja iza nabujale duše.
Iz zamračenog bola izlazi nemir.

Mučenje je završna faza kroz koju,
Istina oblači čistu uniformu straha.
Odzvanjaju glasovi bez gospodara.

Telo i misli se hrvu u vrtlogu,
Dok iznenađeni okovi pucaju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


четвртак, 23. септембар 2021.

Glasovi se vraćaju





U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila


Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom


Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta


Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 16. март 2020.

Konvoj besmisla




Ostrvo puno glasova,
Klizi niz obale tišine.
Čovek je hobotnica,
Pruža svoje pipke u noć.

Večiti nemir zaslužuje više.
Talasi razbijaju debelu suštinu.
Blizu je kraj popljuvan muhama.
Zapitam se opet, šta je ovde loše.

Živeti uz hladne otpatke dana,
Ili biti tamo gde nema nikoga.
Hvatati ništavilo za dugačke rogove
Ili grejati promrzle misli na ugašenoj vatri.

Tamo negde stojiš i gledaš,
Nadolazeći konvoj besmisla.
Tamo negde stojiš i čekaš,
Da svemir ko balon jednostavno pukne.

Znam da tamo negde stojiš i gledaš...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

четвртак, 12. септембар 2019.

Šetnja sa duhom




Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.
Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.
Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.
Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje,malo pognute glave.
Uskoro će i početi svitati,
I onima što stalno ih mlave.
Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.
Još šetam sa svojim duhom...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 12. мај 2017.

Glasovi sa Bobije







Ovog proleća sve su subote ranjene. Kako se probudim, zatvorenih očiju već znam da pada kiša, da je sivo i da se magla privija uz stvari , kao neka ogromna neman, bez kraja i početka. Napregnem se pa dignem jedan kapak, misleći-varam se, ali siva neminovnost se lepi po staklu: „Ćao! Stigla sam. Doooođiii“...Onda brzo zaklopim i to jedno progledano oko. Čuj-stigla sam! Đavo te stizao! Moram opet da se preganjam sa tobom po planini! Uf! Kad ti jednom dođem tamo i napravim rupe  usisivačem.  Pa neka ti Veliki Krojač krpi tu tvoju sivo belu odoru! Uf, uf!

Trznuh se odjednom, kao da sam zaspao. Pogledam ostale, svi ćute. Goran se pridržava za volan i skoncentrisano izbegava svaku treću rupu na putu. Tanja zagleda nokte. Može taj sloj laka malo bolje da se navuče! Nenad bode očima jednu kap vode što klizi niz staklo.

-Halo! Ima li koga u autu!? Jeste da je subota, ali nisu danas zadušnice!

-Dakle, ubi ovo  vreme! Baš se prisećam da li sam preplatio Info stan. Možda su oni nahajcali grejanje na kraju sezone, pa ova kiša piči li-piči!

-Ajde bre, šta ste se skupili ko „splandovane“ ovčice! Pusti neku muziku.

-E, da! Muzika! Jbt, vidim nešto debelo fali.

-Ide stvar iz prve lige: „zelena si rijeka bila“ . Zdravko Čolić, godina 1756...Može?

-Nemoj, majke ti. Neka kiše i magle. To je meni pravo dobro...

Zbog žustre rasprave o muzičkim klasicima i njihovom uticaju na varenje tek pojedene pite „zeljanice“, za malo da profuramo Debelo Brdo. Toliko se skupilo pod vetrom i kišom da se pre može nazvati Anoreksičnim Brdom. Onih par kuća na ćošku sela, kao da je okruženo barikadama. Samo dimnjak odaje tragove života.

-Pa da. Vi se lepo grejete, gledate jutarnji program Roze TV i pijuckate kaficu uz malo, bože oprosti, slaninice od prošlog poseka. A mi!? Šta ćemo mi, jadni i sami u planini! Da pešačimo do Bobije i natrag, skoro 30 kilometara? Ma daj! Pa vi niste čisti!

Nekako se iskobeljasmo napolje iz toplog Citroena. Goran se zabezeknu:

-Jadi moji, što je zima!

Tanja stidljivo priupita:

-A gde ćemo sada?

-Pa, do Bobije i nazad. Rekoh li vam. Nema ni 30 kilometara.

Goran me mrko pogleda:

-Jadi moji, budale!

Nenad je već spreman i poskakuje:

-Hoćemo li na tu Bobiju, bre!?

Zatrpani rančevima i  kabanicama, bez kucanja otvorismo vrata sivila. Na raskrsnici jedva vidljiv putokaz-Bobija levo, Jablanik pravo. Idemo levo. Moglo je komotno da piše:

-Welcome to nothing…

Početna hladnoća se predavala, dok su koraci brojali kilometre. Uspavanost i mrzovolja nestadoše u isparenjima. Pojaviše se i osmesi. Kao stjuardese pri poletanju  aviona:

-Iznad vaših glava je pretinac sa maskama za kiseonik. U slučaju nužde, otvorite pretinac, stavite masku na usta i dišite duboko!

Naš avion je već leteo visoko! Disali smo punim plućima, poskidali kabanice i…raširili krila. Bobija se stidljivo pomaljala iz procepa koje je jedan kočoperni sunčev zrak probio u oblacima. Vetar je pojačavao svoju pesmu, usaglašavajući tonalitet sa  ptičijim horovima.  Hodajući  izlokanim makadamskim putem, posmatrali smo igru prirode. Gospodo, samo za vas, danas, čuveni krotitelj vetar, kroti raspomamljenu maglu, šibajući je korbačima dugačkim sedam milja.

Zaseoke skoro i ne videsmo. Vezani psi su začuđeno lajali na  nas. Selo Savkovica se pohvali prvim asfaltom. Jedan stanovnik nas pozdravi, doduše mjaukanjem, ali koga briga!? Priđe malo, pa se poče valjati i izvoditi karafeke, kao da je i on u cirkusu. Priupitah ga:

-Macane, kako ide? Može li se preživeti? Ima li miševa? Nekih zgodnih maca?

Nekako setno odmahnu repom, okrenu se i zausti samo jedno otegnuto:

-Mjaaaau.

Vidim, nije mu do priče sa nepoznatim prolaznicima, a ne nudimo ga nikakvom hranom. Zainteresovanost mu u trenu zgasnu. Doduše, nismo mnogo više pažnje izazvali ni kod dve gospođe krmače i jedne gđice  koze. Samo su nas odmerili uz kulturan pozdrav: grok, grok i mekeke, što je sjajan rezultat, uzimajući obzir vremenske prilike i činjenicu da se prvi put u životu srećemo.

I dalje se odvijao prikaz kroćenja oblaka i magle. Vetar je dobio pojačanje. Sunce je odlučilo da pošalje svoje elitne jedinice! Za čas krenuše projektili ka prepadnutim vrhovima Bobije. Izrešetani oblaci su se ubrzano povlačili ka nebesima. Ostatke magle je terao vetar skroz do kanjona reke Ljuboviđe. Kako izađosmo na prvi vidikovac, ispred gazda Perinog doma, ukaza se Medvednik go do pojasa. Jablanik se, takođe spremao za buđenje, mada još uvek u pidžami skrojenoj od jednog oblaka u trku.

Nenad pod utiscima bežećih oblaka dobaci:

-Šta sam rekao!? Beže oblaci, a pobeže i magla! A?

-Nemoj da govoriš ništa! Kad god pomeneš, opet se naoblači! Ćuti dok ne skuvamo kafu.

-Joj, kafa! Evo nas kod onog proplanka, sa klupom i stolom. Vadi džezvu!

Šta ću, izvadih džezvu, šoljice, tacnice i plavu  kuhinjsku krpu sa belim kockicama.

-A ratluk?

-Pu, majku mu! Zaboravih  kupiti! Možda će nam Tanja oprostiti!?Možeš li nekako na vrhu planine popiti kafu bez ratluka?

-Ne pijem kafu.

-A?

-Ne, nikad ne pijem kafu. Ne prija mi.

-E svašta! Čuj ne pije kafu!? Sa kim ja idem u planinu, kukala mi majka! Pa za koga smo ovaj pokretni restoran nosali ovolike kilometre!? Sad sam se iznervirao! Nenade, za mene duplu.

-Ništa vi ne brinite za mene. Ja imam svoju dozu Coca Cole. Ona me podigne.

-Coca Cola, veliš? O, munje i  gromovi i Sveti Ilija! Coca Cola, a!? Odoh da se bacim niz ovu liticu! U, jbt! Što je ovde strmo! Ne naginji se sine…

Dok je Nanad skuvao kafu, a mi raspravljali o prirodnim napitcima, Goran je već bio u ležećem položaju, podbočen rukom. Prepoznatljiv momenat ,kada polako propada u filozofsko razmišljanje.

-Šta ti kažeš na ovo, Gogi?

-Ja.

-I to što kažeš! Sad će kafica…

Tu se rano popodne ustrčalo oko nas, kao da smo mu u gostima. Sve pokazuje neke vrhove planina, kuće što vise okačene po strmim livadama, šume koje menjaju boju, kad lišće pomiluje sunce, pa stavlja prst na usta i pokazuje na uši. Slušajte!  Tu dole, ispod vas peva potok, dok se baca niz stenu praveći bučan slap. Slušamo. Opet malo ćutimo, jer Bog nam je dao dva uha i jedna usta. Da malo više ćutimo…i slušamo.

E, ako neko zna da pije kafu sa totalnim užitkom, to je Goran! Lepo čovek skinuo čizme i čarape i…

-Joj!! Obuvaj se!

-Što?

-Pa bune se ljubičice! Još treba i protesnu notu da upute! Mislim, lep ti je vez na vunenim čarapama, ne skidaj!

-Ćuti, izgleda sam fasovo više pari žuljeva!

-Zar ih kupuješ uvek u paru?

-Ne zaje..vaj! Ima li neko flaster?

Skočismo tražiti flastere, kao da je ranjenik! Valja ga dobro previti. Ko bi nosio 110 kila, 15 kilometara, kukavče!!

Posle kafe i raznih đakonija, stadoše se kovitlati zvuci i u stomaku. Ne bih baš da dremnem, ali bih onako…malo da blejnem. Bleeee…

Potrošismo brzo to rano popodne. Već tri sata! Auuuu! Valja nazad, a tabani se bune. Pa i kolena nešto škripe. Hm. Ništa od ležanja. Diž’ se vojsko!

Vraćamo se putem ka Savkovićima. Kraj puta pasu ovce, pod budnom pažnjom jednog krupnog retrivera i čobanice mlade. Mislim, relativno mlade. Za razliku od čobanice, pas je ljutito lajao na nas.

-Neće on ujesti, nego ga plaše štapovi.

Odmah Goran spusti štap pored sebe i prizva simpatičnog medu. Pade i jedno vrhunsko češkanje po glavi.

-Hajmo polako, dok ti nije počeo lizati žuljeve u znak zahvalnosti.

-Ne brini! Miris ga drži na odstojanju.

Ovce su pasle sočnu travu, apsolutno nezainteresovane našom pojavom. Uvređeno krenusmo dalje, bez pozdrava sa stvorenjima u vunenim džemperima. Samo se jednoj crnki ote jedno krkljavo:

-Beeee.

Put u ništa, u povratku je bio put u središte lepote. Otkriveni predeli su se hvalili brendiranim komadima odeće. Bukve, Borovi, Jele, Hrastovi, Breze…Proplanci i livade pune prosutog cveća.  Kod osnovne škole malo odmaramo. Iz kuće preko puta izlazi snajka i zove nas na kafu.

-Hvala! Tanja ne pije kafu.

Umesto kafe, malo se ispričasmo sa snajkom. U školskom dvorištu  su tri klinca šutirali loptu. Iz obližnje štale se čulo otegnuto –muuuu!

-Pa drugi put svratite na kafu.

-Ako Tanja ne bude sa nama, hoćemo! Doviđenja…

U sledećem zaseoku srećemo vitalnog dedu. Sve poskakuje kad hoda.

-Kako je, deda?

-Dobro je, dobro. Još malo.

-Što još malo? Koliko imaš godina?

-Dogodine punim osamdeset.

-Oho! Napunićeš ti devet banki, ako nastaviš tako!

-Ima li šta od malina?

-Bruka! Sve pobio grad! Jesi čuo na televiziji? U Ljuboviji pado veliki ko jaje! Ništa nije ostalo. Je.. ga! Šta ćeš!

-Ne daj se, deda! Biće bar šljiva, krompira, sira…

-Ako pobije i šljive, nema ni rakije! Je.. ga!

-Gluho bilo! Neće grad u šljive. Kako bez rakije!?

-Hajde, u zdravlju, deco.

-Čuvaj se, deda! Ima još dosta do devedesete…

Posle ovakvih susreta, uvek mi se nešto želudac uzjoguni. Prođe me  neka seta, ko da je kraj sveta…

Ostatak puta pređosmo zaneseni  prirodom, čistom i mirišljavom, kao tek okupanom bebom.

Debelo Brdo se raširilo na popodnevnom suncu. Noge otežale od puno koraka. Kolena škripe. Škripe i zubi od umora. I Citroen je malo škripao amortizerima, dok je Goran skoncentrisano sekao krivine govoreći:

-Ja, vide li ti ove lepote!?

-Ja…



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović

-