Odškrinut prozor

Odškrinut je  prozor. 

Drhti vazduh, dok se migolji kroz noć.

Vrelina popušta. Zrikavci preuzimaju instrumente.

Po neki pucanj krila, dok se  ptica gnezdi na granama.

Od blistavo vrelog dana, ostao je trag u kalendaru.

Avgust lomi leto i guta ga pohlepno.

Kao krdo uplašenih bivola, zabada rogove u svaki ćošak dana,

 ne osvrćući se na duboke rane, iz kojih ništa ne teče.

Nervozni sati kucaju po zidu.

Skupljaju se oko prozora, prateći koliko je ostalo do mraka.

Dolazi li brzo ili se spušta lagano, držeći sumrak pod ruku.

Jastuk nakavašen čekanjem priziva jednu reč, koja se vraća niz grlo.

Ne daju mi zubi ništa reći. Čvor se zategao.

Mogu slobodno da visim niz obronke trnovitih snova.

Odškrinut je prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Čovek je nejasno značenje

Svetlost i boje

Slikaju sebe

Ruke menjaju oči

Na rubu sveta
Priroda okreće leđa

Čovek je samo 

Nejasno značenje
Nehajna reč
Opake suštine

Sirova građa besmisla

Prazan mentalni folder

Navala nabubrelih oblika
Kipova po kamenim ogradama
Sa grozdovima ogromnih promašaja

Mekana glina
Oblikovana kandžama
Lakiranim ljubičastim talasima

Otškrinuta vrata
Drugih svetova
Sa hiljadu reka

Bleštavog jutra
Sa zvučnim potpisom ptica
Na drveću isprepletenih grana

Ljudi do neba
Zaneseni lažnim plamenom
Odraza u staklenim školjkama

Osvetljenih predela
U dubokom trenu tihog sutona

Razblaženi mozak zuri
U stvari ispred sna

Razbijene figure
Se kotrljaju po tlu

Magija izmešanih boja
Boji viziju čistih prozora
Na prljavim dušama

Koje su srodstvo
Sa drugim svetom
Skupo platili
Visokim sjajem
Besprizonih odraza... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Noć iz koje je pobegao san

Iz sećanja izranjaju neki likovi,
Puni brige u prekornom pogledu.

Ljubav i naklonost su isceđene.
Sreća se prosula pred nogama,
Ali nema nikog da je prepozna.

Uvredljiva reč se ogrešila o ponos.
U mirnim očima narasta sramota.

U nestvarno bliskom vremenu,
Dobijam sebe za iskrenog druga.

Sve što je bilo, kao da nikad nije.
Detinjstvo grize bačenu udicu.

Slike i glasovi poznatih, zaboravljenih,
Plivaju jakom maticom, uzvodno.
Noći bez sna začuđuju snagom.

Svest se zaklanja iza nabujale duše.
Iz zamračenog bola izlazi nemir.

Mučenje je završna faza kroz koju,
Istina oblači čistu uniformu straha.

Odzvanjaju glasovi bez gospodara.

Telo i misli se hrvu u vrtlogu,
Dok iznenađeni okovi pucaju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima   i na brda.

Skačem i bježim  iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom iglom kožu sada krpim,

Poslednji Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh, pa posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ti si zemlja koju moja noga rilja.

Jednim slovom ću  riječ da  ti sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ćutanja

Ćutanja su duga i hladna,

I vječnost razvlače po duši.

Tišina je potpuna i skladna,

Dok neizgovorena riječ je ruši.

Ne vidimo se i ne čujemo u zoru,

U polumračnoj sobi si, u uglu.

Prilaziš odškrinutom prozoru,

Svaki pokušaj riječi, izvrgavaš ruglu.

Tišina raste kao puzavica,

Ćutanje remeti iskidani slog.

Maska otpada sa ukočenog lica,

Sve vještačko, spalo je i sa mog.

Ćutim, a riječi mi peku grlo,

Ćutiš, a otrov otiče kroz suze.                                                                                                                

U nama je sve valjda umrlo,

Tišina nam i zadnju riječ udavi i uze.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Zamka

Uhvaćen sam u zamku,
Oštro gvožđe steže srce do pucanja.
Već si prešla tu liniju tanku,
Vrata su odškrinuta, uđi bez kucanja.

Ne boli gvožđe nego riječ,
Koju si mi ispljunula u oko.
Od nje sam blijed kao kreč,
Ubila me, zabodena duboko.

U džepu nosim fabriku snova,
Otvorena je i danju i noću.
Staru misao prestiže nova,
U njoj mjehurići sjena klokoću.

Zabola si mi kroz rebra svoj bjes,
Laserski tačno, vrlo precizno.
Iz te tačke kreće zemljotres,
Samo da bih te pogledom okrzno.

Čupam srce, skupa sa gvožđem,
Iz zamke iskačem, gubeći sne.
Ne znam ko sam, ni kud da pođem,
Ni ti me ne poznaješ, zar ne?

U džepu nosim fabriku snova... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ponekad

Nekad mi  ponestane snage,

Pa kažem oštre, grube riječi.

Nekad sam na drugom tasu vage,

Ponekad  sve u meni  ječi.

Nekad  sam gnjida, sebični  mrgud,

Planeta se oko mene ne vrti.

Nekad me sve udari u grud,

I pokaže kako smo nejaki, krti.

Nekad, kad ustanem i  vrisnem,

I opsujem svašta u ogledalo,

Tada se sklupčam, stisnem,

Da ne bi me još, sve ujedalo.

Nekad, nemam za sebe lijepu riječ,

Nego, onako, opalim  u glavu metak.

Pa onda upadnem u tek napravljen kreč,

Taj pad bude, kao skok. Početak.

Nekad, kad  pojavim se grub,

U ogledalu su svi moji grijesi.

Nekad sam stigao do kraja, na rub,

Nekad  Gospode, da li  u  meni  jesi?

Ponekad stvarno nemam snage...

Dopuisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Skočila si na dlan

Bez riječi i glasa skočila si na dlan.

Osjećam kako se koža na tom mjestu cijepa.

Za čas, oko tebe se osnovao  čudan klan,

U njemu  si fenomenalna i prokleto lijepa.

Hajde reci! Pljuni  odmah te riječi!

Frka mi je! Znojim se hladno.

Priznaj da ti čuperak niko tako ne gnječi,

Držeći se za dlaku, osjaćam se jadno!

Hej! Pa ti si krenula ka srcu pješke!?

Već si mi lakat popela, dotakla.

Neće tu biti ni jedne greške,

Mada si se u startu slučajno spotakla.

Krenula si ka srcu pješke?

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav Makljenović

Plavo

Nebo prosipa plavu boju,
Noć se sa svitanjem bori.
Zvijezde su umrle u roju,
Sunce se zapalilo i gori.

Jedna Vjeverica umiva lice,
Jedan Puž je napustio kuću.
Čuje se glas jedne ptice,
Lavežom Arči doziva Žuću.

Sa grane ukočeno bulji Sova,
U živahne brkove jednom Mišu.
Bijelim cvijetom se šepuri Zova,
Pluća u vjetru jedva da dišu.

Uzmi mi ruku dok sve se budi,
Hodajmo po ovoj čistoj planeti.
Ne budi ona koja me kudi,
Pusti nek meka riječ poleti.

Hajde uzmi malo te plave,
Oboji mi naborano čelo.
Ostatak prospi preko glave,
I kreni u dan razlivena u bijelo.

Pusti neka riječ poleti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Grijeh

Ponekad se sjetim usne,

Koja mi je najavljivala dan.

Onda ulazim u zone trusne,

I budi me prosanjan, plavi san.

Uvijek te vučem prema sebi,

Saplićem se niz tvoje grudi.

Noktima me jutros izgrebi,

Dok curi krv, ostani, tu budi!

Ponekad nešto propustim,

Neku tešku riječ, rečenicu.

Brzo ti oči iskopam i zaustim,

Ime koje čuvam pod ledenicu.

Ponekad se budim sa krikom,

Strah iz mene izbija, smrdi.

Ščepam te, nedam te nikom,

Ljubi me, kidaj me, samo budi!

Uvijek ili samo jutros te želim,

Dok suze se cijede niz  prozor.

Sa budnim noćima te dijelim,

Potpunu pažnju, potpuni  pozor.

Ponekad ti sretnem osmjeh,

Zajedno pretrčavamo ulicu.

Sjetim se da po tebi bijeh,

Da sam ti ostavio trag na licu.

Uvijek kad hoću brzo umrijeti,

Viknem, izbacim životinjski glas!

Onda mi tvoje tijelo zaprijeti,

Ako me dotakneš, ubićeš  nas.

Ponekad kreni, bani, prikradi,

Baci mi u lice grijeh sa krila.

Ponekad mi srce isčupaj, ukradi,

Ponekad budi sve što si bila.

Baci mi u  lice grijeh…

Baci mi u lice…

Baci mi…

Baci!

Dopisnik  iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović