Ćutanja
su duga i hladna,
I
vječnost razvlače po duši.
Tišina
je potpuna i skladna,
Dok
neizgovorena riječ je ruši.
Ne
vidimo se i ne čujemo u zoru,
U
polumračnoj sobi si, u uglu.
Prilaziš
odškrinutom prozoru,
Svaki
pokušaj riječi, izvrgavaš ruglu.
Tišina
raste kao puzavica,
Ćutanje
remeti iskidani slog.
Maska
otpada sa ukočenog lica,
Sve
vještačko, spalo je i sa mog.
Ćutim,
a riječi mi peku grlo,
Ćutiš, a otrov otiče kroz suze.
U
nama je sve valjda umrlo,
Tišina
nam i zadnju riječ udavi i uze.
Dopisnik
iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар