среда, 30. новембар 2016.

Mećava



Mećava je misao zatrpala snijegom,
Ledenice krckaju,oči guraju vani.
Tijelo se odvuklo sa napaćenim zbijegom,

Gnoj se već razlio po otvorenoj rani.



Mrak me uzjahao i podbada u trk,
Ulica odjekuje od potkovanog đona.
Ulazim u grad potpuno hladan i mrk,
Znajući da ne postoji bezbednosna zona.


Uz jedan prozor slabo svjetlo se penje,
To malo žute je ukrotio slikom led.
U krošnji ostarjelog kestena vjetar stenje,
Dok je mjesec prosipao srebro, kao da je sijed.


Počinjem globalno da se topim i ledim,
Po nekad sam tvrd, po nekad tečan.
Sa mjesecom i sam po malo sijedim,
Sa vjetrom sam i sam po malo vječan.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 29. новембар 2016.

Concha Buika




Donosiš  dan u lepršavoj haljini,

Sva nježna, a divlja, kao Hrt.

Prepoznajem te i čujem u  daljini,

Prikradaš se, kroz zapuštene duše vrt.



Ta crna kosa, pa još kovrdža duga!

Obavila ti u očima  topli svijet.

Povezuje nas jedna, virtuelna  pruga,

Kao El Kondor, imaš bešuman let.



Obrvom obloženo, sijeva ti oko,

Trepavicom tjeraš sjene sa lica.

Uvijek si na izvoru, negdje duboko,

Gdje dolijeću samo krila, bez ptica.



Boja glasa pokriva boju kose,

Bijela marama  pada na kožu mahagoni.

Ispod haljine stoje, noge duge i bose,

Neko ti na osmjeh kidiše, neko ga goni.


Obrvom obloženo oko ti sijeva,

Sa lica su već nestale sve sjene.

Dok pjevaš, utrnula mi strana lijeva,

Kad odlaziš, sa tobom ode i dio mene.



Dolazi Cunami--Buika...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović




понедељак, 28. новембар 2016.

Tvrđava




Između zelenog i sivog plavi se zastava,

Malo je oslikana bojom bijelom.

U stablu limuna počinje nastava,

Ptica  Ćuk iz dijelova, pravi noć cijelom.



Tvrđava me gleda šupljim vratima,

Rekoh-dobar dan, lijepa gospođo.

Evo, čekam te predugim satima,

Kao pas, što bi upravo kost oglođo.



Ulica je uska, tjera uz ogradu,

Ogradom su ograđene nježne zvijeri.

Reže, dok iz uzdaha te kradu,

Oko klizi, svaki milimetar ti mjeri.



Satjeran uza zid, pokriven sjenom,

Mirišem sa tebe noć i limetu.

Poklah se sa danom, kao hijenom,

Jer si mi u trenu, sve na svijetu.



 Dobar dan, gospođo…



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

петак, 25. новембар 2016.

Jutro



Jutro se probudilo u bijelom,
Po granama, travi i kosi-snijeg.
Jutro je odnijelo noć, jednim dijelom,
Ostao je mrak u glavi, kao teg.



Jutro viri stidljivo, preko puta,
Odakle se povlači, malo snen...mrak.
Jutro dok sviće, po malo luta,
Malo mu se vidi mraka trak.

Jutro se otkida od noći,
Vezano čeličnim, neraskidivim, lancima.
Ne može svojim putem poći,
Jer je obloženo mracima.

Jutro se iza ugla smije, ceri,
Noć u čudu nestaje, a gleda.
Nestaju prosanjane, ogromne zvijeri,
Jutro se noći,jutros...ne da.

Jutro je rođeno i donijelo dan,
Dok noć se povlači, skoro kao gubitnik.
Jutro već ima osmišljen plan.
Noć stavlja pred sebe kao štitnik.

Dobro jutro...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 23. новембар 2016.

Buba Lu




Nebo se plavom boji,
Curi odozgo u nijansama.
Čuperak od svih, plav je koji?
U moru plavog, kao da si sama.


Nebo je plavo, nigdje zvuka.
Samo oblak izviruje bijelo.
Kao da me dotače tvoja ruka,
Osjetih cijelim, tvoje tijelo.

Nebo je plavo, iznad naših glava,
Skinuto sa ogromnih nebesa.
Nebo je plavo, a i ti si plava,
Plav je početak našeg plesa.

Nebo je moj prostor kojim  letim,
Vidiš li tu, pomalo  ukletu, pticu?
Osjećaš li kako ti plavom prijetim?
Pa tu sam ti sletio, na ramena ivicu.

Nebo se zacrni, kad te nema,
I tu crnu moram da bojim u blu.
Nešto se lijepo odavno sprema.
Sva u plavom, došla je Buba Lu.

Nebo je blu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 22. новембар 2016.

Noć


Nikako da jutro blijesne,
Noć se crni, jako, uporno.
Nikako da se jave misli svijesne,

Sve se, nekako, osjećaju umorno.



Noć i ja se družimo u tami.
Glupo mi da palim sijalicu.
Nekako, ljepše je kad smo sami.
Mogu i da plačem, razjapim vilicu.


Noć i ja se stalno družimo,
Navikli smo jedno na drugo.
Nas dvoje se odavno kužimo,
Kao kad po čempresu zahuči jugo.


Noć i ja, uvijek spremni za ples,
Prepleteni u igri bez kraja.
Ne mijenjamo nikada dres.
Dva tima tame, igraju bez sjaja.


Noć i ja, pohlepni, oholi,
Kad se dohvatimo, sve sijeva!
Kad se zagrlimo, to boli!
To je mokro, kao da potop lijeva.


Noć i ja, uhvatimo isti korak,
Zavrtimo se u piruetu.
Meni bude u ustima ukus gorak,
Ko da sam sam na ovom svijetu.


Noć i ja, Bože, kad se stisnemo!
Pa tu kosti škripe, pucaju!
U jedan glas, noć i ja vrisnemo.
Na vrata đavoli upravo kucaju.


Noć i ja...kad vrisnemo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 18. новембар 2016.

Otvori vrata

Navrati ponekad čudan dan,
Pa krene da te grebe po koži.
Uspješno ti osujeti svaki plan,
I sve tmurno, nekako umnoži.

Obično takvom ne otvaram vrata,
Sam me pronašao preko telefona.
Kao da me ščepšaše lešinara jata,
Kao da me nagazilo stopalo slona.

Nerviram se i boli me glava,
I sve što uzmem lomi se, ispada.
Riječi zelene, kao na izvoru Mlava,
Zelenom i sebe popljujem tada.

Probaću nekako da se smirim,
Pustiću dan neka naplati račune.
Odoh da dišem duboko i zavirim,
U ćoškove uma gdje psovka trne.

Navrati  ponekad čudan dan,
Baš onda kad ne znaš gdje ni kud.
Pa ti pomno zagleda u dlan,
Namigne i kaže: e jesi malo lud.

Navrati ponekad čudan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

среда, 16. новембар 2016.

Lijepe riječi






Lijepe riječi klize iz usta,

Dok se foliramo, poluprazni.

I ova pjesma je potpuno pusta,

Dok je ne čuju ljudi razni.




Šta je to ostalo od ljepote?

Samo lijepa riječ, dvije?

One mogu da te ovaplote,

One puze, ujedaju, one su zmije.




Lijepe riječi, a usta gadna,

Dah truležom izlazi iz grla.

Usna je tog truleža  gladna!

Riječ je tu začeta i zamrla.




Šta je to ostalo, posle stihije?

Kroz dušu prohujao cunami!

Ovaj, po malo falš, stih je,

Sve dok ne ostanemo sami.




Nokti po noktima grebu,

Crno se vidi, boja je čista.

Preživjeću i na crnom hljebu,

I ti pored mene, ne živiš ista.




Daj, vrisni! Pozovi me!

Daj, šta se to foliraš!

I u noć odmah, povij me!

Uzmi sve, kad možeš da biraš.


Upadaj u moj vagon,

U njemu se vozim daleko.

Uz tebe je i moj nagon,

Uz tebe sam i ja neko.




Daj, zaključaj...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 15. новембар 2016.

Sto grama duše





Od jutros gledam kako nebo curi,
Prosipa svoje plavo po licu.
Jedan bjeli oblak u oko mi zuri,

Dok košava za zimu oblikuje skicu.



Malo je hladno! Uši i nos crveni,
Ruke farmerkama griju džepove.
Osjećam da i stopalo mi drveni,
I srce podnosi krpljenja štepove.


Jedino cijelo je još ovo malo duše,
Mada, nema u njoj ni sto grama.
Sjatile se ale da i nju dave, guše,
Pružaju pipke i stežu bez imalo srama.


Novembar izdiše decembru na pragu,
Njegova žuta već prelazi u sivu.
Možda će ostaviti uspomenu dragu?
Možda će i tebe pretvoriti u živu?


Umire novembar...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

понедељак, 14. новембар 2016.

Jovan Kolundžija



Bila subota u Kolarcu.
Bio praznik muzike.
Razigravanje violine.
Vrhunski umjetnik.
Izašao. Razvalio.  Poklonio se. Otisao.

Uvjek elegantan, siguran u sebe, prefinjen.
Uvjek spreman da vas povede u čaroliju.
I poveo je...

Uz sinfonijski orkestar RTS-a.
Dirigovao punom parom,Stanko Jovanović.
Šlag na torti bio Jurij Revič. Neponovljiva energija i virtuoznost.
Sve se dešavalo na vidnu radost publike, u dupke punoj sali.

Bravo Maestro!!!


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović




среда, 09. новембар 2016.

Lutam po životu



U sopstvenom životu stranac,
Lutam kroz lavirint, mračne odaje.
Na leđima uvijek prazan ranac,

Da sam stranac, ranac me odaje.



Iz jedne sobe gledam mutnu sliku svijeta,
Udaljenog par svijetlosnih godina.
Gledam zemlju kako je sa neba snijeta,
Osjećam tog koji je donosi, Gospod-ina.


Lutam životom kao po šumi,
Ne treba mi svijetlo ni dan.
Važno je da u glavi vjetar šumi,
I da ne pravim nikakav plan.


Prešao sam već dobar dio puta,
Po malo umoran, ali osmjeh raste.
Čovjek koji kroz svoj život luta,
Na kraju odlazi dole, na jug, kao i laste.


Pogled nikad nije uperen u prazno,
U svakom ćošku ima nešto da vidi.
Kad ga presretnu dva crna oka, mazno,
Jedan par plavih im mnogo zavidi.


Lutam po životu jer ne znam šta drugo,
Nego zarasle puteve da krčim.
Kad me pozove sa mora jugo,
Ja se izujem i ka njemu bos potrčim.


Kažu mi: iz lavirinta izađi, šta čekaš!?
Uozbilji se, daj više, postani čovjek!
Zar ćeš do kraja tako, baš?
Zar ćeš lutati tako do vijek?


Ozbiljno lutam, a smrt me gleda,
Iz prikrajka se cereka, smije.
Život me toj dami, još uvijek neda,
Jer kraj mom lutanju, nikako nije.


Izujem se i bos potrčim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 08. новембар 2016.

U lavirintu

 


 Crkveno zvono zove novi dan. Zvuk bučan a drag.
     Unosi titraje veselosti u krvotok. Oblikuje usne molitvom- Gospode, pomozi mi da upijem ovaj  dan.                           
     Skačem u jutro, sa glavom u rukama. Grabim svjetlo ...i stavljam među bore..
     Prepustih se svom, mozgovnom, skakutanju i napravih vrtlog. Ostvarih bežičnu konekciju sa nebeskim čuvarom. 
      Lagano spada strah od ishoda, sulude borbe. Hranim vjeru željama. Hodam, uokviren sunčevim zlatom. Upregnut u kočije odlučnosti, zakotrljah osmjeh. Na putu se saplićem, bauljam, padam. 
      Sa koljena šiklja krv novembra. Usta pokrivena jesenjom ironijom, cure balama neznanja. Kamo, kako i čime? Pitanja prosipaju led.
      Ustajem i gazim kroz blato bola. Krajičak duše nazire prolaz. Negdje u tmini sopstvenog ega, isijava radost saznanja. Lakoća postojanja.
      Uskladih se sa otkucajima namjere. Otresam sumnju sa obrva. 
      Nijemim urlikom molim-oprosti mi grešnu pojavu. Pomozi mi peti se putevima planina. Vrhova, zabodenih u plavo. Izbavi me od lukavago. Izvadi me ispod lavine mučnih razmišljanja. Čupaj me iz močvare nepovjerenja.
      Zvono već zvoni za smiraj dana.
      Hrvali smo se, nas dvojica. Dan i ja. Lomili kosti jedan drugom . 
      Sunčev zalazak u zjenicama. Utapamo se oba, u bunarima noći. Aleluja!
      Odzvanjam , izbavljen iz prostora nemoći. Sa ramena skliznuše ptice očajanja. 
      Brzo koraknuh u dvorište promisli. Noć me vuče za rukav i gura u susret novom jutru. 
      Ona posreduje u pregovorima. Vode ih sumrak i svitanje.                       
      Neko će preživjeti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zemlja čuda


Rođen sam u zemlji čuda,
Grešan, lud i vrlo tih.
Ti si rođena u meni luda

Još jednom se rodio,u tebi bih.



Rođen sam,a nisam siguran,
Da postojim u ovom času.
Rođen sam da budem buran,
Kao konj u nervoznom kasu.


Rođen sam kao mrzovoljni mrgud,
I nemam mjeru ni u čemu.
Raspršio sam se po planeti svud,
Ima me u travi, ptici, rosi...Svemu.


Rođen sam u tvojim planinama,
Krikom sam se oglasio, čuješ!?
Još težim maglovitim daljinama,
A ti me srdito gledaš i psuješ.


Rođen sam dok neki su umirali,
Koračam svijetom kao fantom.
Sve grijehe su mi već sumirali,
Dok plešem sa ledenom santom.


Rođen sam u tvojim planinama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

недеља, 06. новембар 2016.

Lagano i tiho



Ulaziš mi u stih,
Kao mačka kad lovi miša.
Svaki pokret ti je lagan i tih,

Kad uđeš i u meni se sve utiša.



Ušla si i pretvorena u slova,
Dobijaš drugačiji, čudan oblik.
Sada si svježa i potpuno nova,
U ogledalu gledam tvoj lik.


Samo nekoliko riječi je dosta,
Da krenem tebi i da te povučem.
U sebe, tamo gdje odavno posta,
Ne mogu sa sebe da te svučem!


Pripijaš se uz mene, kao pčela,
Mekano, krilom i svilom iz oka.
Prstom ćeš me dotaći ili ćeš cijela?
I pustiti malo sladunjavog soka.


Neka malo oteče iz vena krvi,
Nakupilo se tu svakakvog blata.
Gmižemo jedno po drugom kao crvi,
Drhteći kao vojska pred objavom rata.

Ne mogu sa sebe da te svučem...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


петак, 04. новембар 2016.

Danas


Pojuri me ovaj dan,
Istjera napolje i zaprijeti,
Da će mi poslati još sunca,

Ako ga budem gledao blijedo.



Izađoh brzo da mu se ne zamjerim,
Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak.
Onda lakim korakom krenuh,
Ka njenom kraju, brojeći kontejnere.


Po njima rove sablasti,
Ptice, mačke, psi i ljudi.
Ljepota ističe kroz cijevi,
I mješa se sa smradom.


Na kraju ulice nema nikoga,
Svi su otišli u drugu ulicu.
Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu,
Ali ona je u cijevima, ne vide.


Istjerao me dan, izbacio vani,
Zavirujem u glave prolaznika.
Nose ih džaba, prazne su,
Samo se klate na ramenima.


Prijetio mi je dan suncem,
Osjetim ga po glavi i vratu.
Vidim malo ljepote van cijevi.
Neka tako ostane do večeri.


Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 03. новембар 2016.

Tunel sjećanja



Nisam ja tako bitan,
U tvom, ni u čijem životu.
Samo se ne snalazim,
...
Dok čupam jutro iz noći.

Ako si vidjela trag pogleda,
Koji se bacio sa visina,
Onda si vidjela sve.
Onda si vidjela sebe.

Dođe neki dan, kao danas,
Pa me čekinjom poljubi.
I nastavi da se kotrlja,
Duboko u tunel sjećanja.

Odbijem ga od glave,
Ujedem ga trošnim zubima.
I umjesto da prođem, zastanem,
Umjesto da odem, ostanem.

Još ima među zubima sline,
Kojom pljujem po ravnodušnim.
Još ima u pogledu dijamanta,
Kojim siječem bol u korjenu.

Budan sam i oznojen,
Dok ti pružaš suve dlanove.
Usni, koja poljubac gravira.
Budan sam i zidovima odjek.

Lako je pričati da je sve dobro,
A nije, ne nije nikako, ni blizu.
Zgrabi tu kost i bježi negdje,
Glođi je dok nisu došli drugi.

Zaboravih da ti kažem da želim,
Želim da ti svu paučinu sa oka skinem.
Noktima tvrdim kao glog,
Mada ne tako trnovitim.

Ostavljam trag na koži tvog ramena,
Parnice su geometrijski krvave.
Znam da luduješ po mojoj zjenici,
Ruka mi je mirna na tvom struku.

Budan sam i oznojen...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

среда, 02. новембар 2016.

Ujed Oktobra

      
  

          Preuzimajući od Septembra okrajke sunčanih dana, dolepršao je sav u žutim nijansama.
Taman kad smo pomislili na miholjsko, dugo toplo ljeto, a čika Oktobar se uozbilji i ohladi nas.
Nije pomoglo ni podsjećanje na nekadašnje jeseni, ni uvlačenje vrata ispod kragne, na brzinu izvučenog, kaputa. Ostao je stamen u svojoj namjeri da nas protrese iz ljetnog drjemeža, šamarajući niskim temperaturama i ponekim pljuskom.
         Beogradska košnica je, bučno, zazujala . Pokrenu se sezona grijanja. Usplahirene domaćice povadiše posuđe za zimnicu. Okupacija pijaca otpoče. Potraga za, original, futoškim kupusom. Burići spremni za lovinu. Crvena paprika  pretočena u ajvar...
         Sačekavši da povadimo sve zimsko iz plakara, deseti mjesec naglo pređe u defanzivu, smijuckajući se krezavo, poluobranim, Surčinskim njivama.
         Šta uraditi sa toplinom ljeta, nakupljenom u džepovima fermerica i ćoškovima , umornih duša? Da li i nju, nekako, uskladištiti? Ispod radijatora punjenih osmjehom i sjećanjem? Kako god, ali brzo.

         Ptice odlaze na svoje južne destinacije. Ko to još primjećuje? Oktobar?! Baca plavetnilo između stratusa, okačenih kao jastuci, na nebeskom štriku.  Zove na put, put za jug...

         Šta god htjeli uraditi sa kupusom, paprikama i emocijama, činite to odmah!
         Novembar se prikrada. Vidim ga, blago, zamišljenog na vrhovima nakostrješene, Bojčinske šume i u maglama iznad savskih brodova tegljača. Potpuno spremni i opušteni uskočite u zagrljaj ovom, razbarušenom  mjesecu i zaplešite ples kiše i košave.Oktobar je ispunio svoj zadatak. Predao nas je, žive i zdrave, novembru.

Hvala, čiko...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 01. новембар 2016.

Žena kao planeta


U moru ljudi jedan je čovjek,
Jedna je žena, krhka a jaka.
U mnogima se upisala dovijek,
Neka joj je zemljica laka.

U vasioni punoj planeta,
Zemlja odavno ostavlja traga.

U zemlju, koja nam je sveta,
Legla je da odmori, žena draga.

Nebo je otvorilo širom vrata,
Primilo dušu, meku ko svila.
Da nas gleda odozgo, sa sprata,
Da zauvijek jeste, a ne samo bila.

Dok si u nama, bolji smo ljudi,
Makar za mrvu i to nam prija.
Tvoj osmjeh naka nas budi,
Tvoje svijetlo neka nam sija.

Nebo je otvorilo širom vrata...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović