Crkveno zvono zove novi dan. Zvuk bučan a drag.
Unosi titraje veselosti u krvotok. Oblikuje usne molitvom- Gospode, pomozi mi da upijem ovaj dan.
Skačem u jutro, sa glavom u rukama. Grabim svjetlo ...i stavljam među bore..
Prepustih se svom, mozgovnom, skakutanju i napravih vrtlog. Ostvarih bežičnu konekciju sa nebeskim čuvarom.
Lagano spada strah od ishoda, sulude borbe. Hranim vjeru željama. Hodam, uokviren sunčevim zlatom. Upregnut u kočije odlučnosti, zakotrljah osmjeh. Na putu se saplićem, bauljam, padam.
Sa koljena šiklja krv novembra. Usta pokrivena jesenjom ironijom, cure balama neznanja. Kamo, kako i čime? Pitanja prosipaju led.
Ustajem i gazim kroz blato bola. Krajičak duše nazire prolaz. Negdje u tmini sopstvenog ega, isijava radost saznanja. Lakoća postojanja.
Uskladih se sa otkucajima namjere. Otresam sumnju sa obrva.
Nijemim urlikom molim-oprosti mi grešnu pojavu. Pomozi mi peti se putevima planina. Vrhova, zabodenih u plavo. Izbavi me od lukavago. Izvadi me ispod lavine mučnih razmišljanja. Čupaj me iz močvare nepovjerenja.
Zvono već zvoni za smiraj dana.
Hrvali smo se, nas dvojica. Dan i ja. Lomili kosti jedan drugom .
Sunčev zalazak u zjenicama. Utapamo se oba, u bunarima noći. Aleluja!
Odzvanjam , izbavljen iz prostora nemoći. Sa ramena skliznuše ptice očajanja.
Brzo koraknuh u dvorište promisli. Noć me vuče za rukav i gura u susret novom jutru.
Ona posreduje u pregovorima. Vode ih sumrak i svitanje.
Neko će preživjeti...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар