Pa krene da te grebe po koži.
Uspješno ti osujeti svaki plan,
I sve tmurno, nekako umnoži.
Obično takvom ne otvaram vrata,
Sam me pronašao preko telefona.
Kao da me ščepšaše lešinara jata,
Kao da me nagazilo stopalo slona.
Nerviram se i boli me glava,
I sve što uzmem lomi se, ispada.
Riječi zelene, kao na izvoru Mlava,
Zelenom i sebe popljujem tada.
Probaću nekako da se smirim,
Pustiću dan neka naplati račune.
Odoh da dišem duboko i zavirim,
U ćoškove uma gdje psovka trne.
Navrati ponekad čudan dan,
Baš onda kad ne znaš gdje ni kud.
Pa ti pomno zagleda u dlan,
Namigne i kaže: e jesi malo lud.
Navrati ponekad čudan dan...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар