Neki čudan tip

Jedan čudan tip je mnogo sam,
Izgleda bolesno, mada mu nije ništa.
Kaže da nimalo ne voli ljude.
I da je to sasvim u redu.

Jedan čudan tip je pacijent.
Ima sopstvenu ludaru u glavi.
I ponekad iz nje izađe vani.
Da gleda ljude koji ga  gledaju.

Jedan čudan tip ima čudno lice.
Ne tako ružno, koliko zgužvano.
Kao karton više puta savijen
I više puta na brzinu opeglan.

Jedan čudan tip se glasno smijao,
Vraćajući se uvjek istim putem.
Do iznajmljene sobe u potkrovlju,
Hodajući ispod hladnog mjeseca.

Jedan čudan tip je volio drveće.
Smrznuto drveće, žgoljavo i bez lišća.
Malo, krivo i rahitično drveće,
I jednu odbačenu novogodišnju jelku.

Jedan čudan tip se užasavao života,
Samo je ležao i gledao svijet napolju.
Ne dajući da ga drže za  nabrekli vrat,
Ničije tuđe, samo sopstvene ruke.

Jedan vrlo čudan tip... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Šareni ram za sivilo

Rođen sam u nekakvom getu,
Valjda potpuno u loš čas.
U meni se misli kao zmije pletu,
I do njih samo dopire tvoj glas.

Rođen sam, a kao da nisam,
Sunce mi ispod koljena ide.
Iz jednog, nekad, kao da tri sam!
I kako me to ljudi iz jednog vide?

Rođen u getu i  malo me blam.
Malo sam i sam sebi čudan.
Rođen u getu,za sivilo šareni ram,
Danas sam sa tobom malo uzaludan...

Ponekad te sanjam u planini.
Kako iz klanca  tijesna ničeš!
Dok tako narastaš, u meni su klini,
Dok se gubim u nestvarnom, ti vičeš!

Prolaze godine,u meni se ogledaju.
U očima  je samo zeleni sjaj tuge!
Tvoje se  godine mojima ne daju,
Moje su godine pod šinama pruge!

Prolaze godine i šuplja su mi usta,
Ne znam više ni šta da ti pišem.
Duboko u meni je neka rupa pusta,
I jedva zbog nje pomalo dišem.

Prolaze godine...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Otvori vrata

Navrati ponekad čudan dan,
Pa krene da te grebe po koži.
Uspješno ti osujeti svaki plan,
I sve tmurno, nekako umnoži.

Obično takvom ne otvaram vrata,
Sam me pronašao preko telefona.
Kao da me ščepšaše lešinara jata,
Kao da me nagazilo stopalo slona.

Nerviram se i boli me glava,
I sve što uzmem lomi se, ispada.
Riječi zelene, kao na izvoru Mlava,
Zelenom i sebe popljujem tada.

Probaću nekako da se smirim,
Pustiću dan neka naplati račune.
Odoh da dišem duboko i zavirim,
U ćoškove uma gdje psovka trne.

Navrati  ponekad čudan dan,
Baš onda kad ne znaš gdje ni kud.
Pa ti pomno zagleda u dlan,
Namigne i kaže: e jesi malo lud.

Navrati ponekad čudan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović