Pristojni ljudi

Pristojni ljudi 

Ćutljivi i hladni

Novi susreti i

Želja za životom

Opaka dosada i

Pokvarenost sveta

Prezir i greh do

Lake pobede

Podgrejana radoznalost i

Prokletstvo dokolice

Zavodljivost tihe večeri

I izgubljena svetla

Slučajne obmane i

Sever na kompasu

Mrazevi na beloj zemlji

I zaborav u osmehu

Utišano jutro i

Magla zakačena o drveće

Zatvorene oči 

Pod senkom obrva

Težak i zamoran san

I lice bledo od straha

Dugački hodnici 

Bez najave izlaza

Početak i kraj dok

Lavirint kezi zube

A tuga daje sebi

Večiti pomen

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putevi mraka

Licem u lice

Laž na laž

Utopljena u uvredu

Mašem slamkom spasa

Dok jezik palaca

Preko otrovnih zuba

Nema imena u tom jeziku

Samo teški ljudi

U teška vremena

Stranci sami sebi

Crni u mraku

Krupni kao kiša

Na prozoru

Stojeći uza zid

Stružem leđima

Ostatke kreča sa tuge

Žalosna napetost

Se razliva do poda

Putevi mraka

Imaju jednu traku

Parče hleba je

Na ispitu grubosti

Vapaj za skloništem

Ispod dugačkog stola

Živi bespomoćna dosada

Žena u crnom

Prelazi ulicu

Ponoć se odlepila

Kao etiketa sa flaše

Dobro ohlađenog vina

Neka ptica je panično

Zamahnula nevidljivim krilima

Kazaljke su spale 

Iz razbijenog sata

Vidiš li ovaj svet

Besmislene tame

Crno je ponovo u modi

Pred gomilom je provalija

Histeričan smeh

Tone lagano u ponor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Podloga za osmeh

Nebo je sivo. Dobra podloga za osmeh.

Zgrade smežurane. Kao da su se povukle u sebe.

Jedino golubovi prave razliku, od ljudi zaspalih.

 Od ljudi mrkih pogleda.

Oblaci sa maglom zajedno jašu.

Pritiskaju ovo parče zemlje kao neka moćna presa.

Boli me glava. Piljim kroz prozor.

Ulica se leno proteže. 

Dugačka i umorna od neprestane kolone automobila.

Škripa kočnica, sirene, psovke. 

Golubovi se rasprše, pa se vrate.

Mrvice privlače celo jato.

Vrane nadziru nebeska kretanja.

Vreme se nekako ukočilo. Stalo. 

Sumnjičavo posmatra ono juče.

Pamtim neke prošle dane. I šta sa tim!?

Hladno je, dok januar izdiše u krilu februara. 

Ne pomaže reanimacija.

Imam poverenje u februar.

Jako vuče povodac u pravcu marta.

Osećam nešto skriveno. Njušim tajnu proleća.

Otvaram prozor i dišem punim plućima.

Vazduh je divno zagađen.

Na licu se pukotina otvara u osmeh. 

Na čelu istetoviran oglas:

Prodajem januar

Malo korišten

Cena po dogovoru...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Polomljeni ključevi

Neko kuca na vrata

Odškrinuta je pukotina

Preblijedelog dana 

Ravno je nebo

Iznad beskrajnog grada

Ljudi su zaključani

Zarđale su brave

Polomljeni ključevi

Gomila izobilja 

Puna je samoće

Ukršteni pogledi

Prepoznaju drhtaj

Uzavrelog bunila

Dugačka sijenka se pružila

Pred drvenim pragom

Topao vjetar pjeva

I jaše paklenu vrućinu

Maramica na licu

Kupi ostatke nevjerice

Glava se okreće

Na drugu stranu

Pravi se da tijelo

Ne pamti, ne postoji

Izgubljen od sebe samog

Mirno počivam

U kovčegu mekane rutine

Neko kuca na vrata

Ne pomjeram se 

Slušam kako sijenke grebu

Prizivaju li mrak

Ili gaze putem

Koji nikada nije osvijetljen

Na kojem ima leda

Kockice otopljene duše

Kotrljaju se u neki drugi

Neokaljani svijet

Oslikan u kišnoj dugi

Čarobnim bezumljem proklet

Ulice su mokre, plivaju

Kiša ruši barikade

Kroz šuplje stijene

Protiču plave riječi

Još sam ovdje

Naslonjen na vrata

Na koja neko kuca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Koferi na krilima

Već smo na kraju ljeta, a nedostaje.

Posebno taj ptičiji svijet, koji je u prolazu.

Još malo, pa se spremaju na dalek put, noseći svoje kofere na krilima.

Dopustile su nam da se neko vrijeme družimo.

Počastile su nas svojim fantastičnim pojavama i virtuoznim igrama u vazduhu.

Udostojile su nas raznovrsnim repertoarom cvrkutavih pjesama.

Bilo je tu i krikova, vrlo glasnih dozivanja.

Vjerujem da su im dijalozi bitni.

Neki kažu da ptice nikada ne upadaju jedne drugima u riječ.

Ljudi to  ne mogu.

Često posmatram domaće gugutke.

Kakav ritam , kakva igra, kakav ples! Kakva energija!

Stalno su u parovima i ponašaju se kao da vježbaju za nastup na svijetskom festivalu plesa.

Skupa sa njihovom gu gu poezijom, pletu jednu neprestanu predstavu.

Umjesto ulaznice, poželjan je mir i strpljenje.

Da ne bi prešlo u monotoniju, potrudio se jedan par djetlića. 

Kljucajući u svom ritmu, povremeno su slijetali na posudu sa vodom.

Par gutljaja i brzo nazad iz te gerilske akcije.

Napadnuta stara kajsija je dom i protivnik.

Još jedna gugutka. Usamljena na grani jabuke.

Posmatra pomno svaki moj pokret.

Trudim se da se ne pomjeram.

Djeluje zabrinuto!

Da li ptice imaju brige?

Ipak je odletjela do ograde. Pridržala se za stub, na kratko.

Stigao je i njen dečko. Sad šetaju po krovu ostave. ispod gustih krošnji šljiva ranjača.

Sa druge strane ograde, koka je upravo snijela jaje, pa se rakoli, objavljujući tu vijest cijelom komšiluku.

Đina leži pored mojih nogu, uporno pokušavajući da ugrize jednu dosadnu osu.

Pokušavam joj objasniti da osa nije muha i može da boli!

Pogleda me bijelo, opet škljocnuvši zubima, u fazonu: šta ti znaš o muhama!?

Da. Ko je ovde gospodar muha...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trnci

Selo leži na grebenu. Blagi bregovi ga šire u nedogled.

Otvoren vidik. Plodna zemlja.

Pod suncem blešti zelenilo. 

Jedna smokva se hvali plodovima, naginjući se ka staroj jabuci.

Sve su već sazrele i opale, a polako za njima kreće i lišće.

 Kokoške se rakole po susednom dvorištu.

Petao bučno uspostavlja red.

Đina pomno prati sva dešavanja, podižući uši na svaki jači zvuk.

Grlice su uporne u svojim refrenima.

 U dolini odzvanja rika krave. 

Vreme je za ručak. To potvrđuje i glasan lavež nekog psa.

U trenutku se sve potpuno utiša.

Grmljavina aviona se polako gubi u pravcu sletanja.

Mrkozelena jela se njiše u taktu povetarca.

Pred očima se razliva ravnica. Po njoj hodaju mali ljudi. 

Trnci se penju uz kičmu.

Krenuo je vetar sa Save...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Dugačka je soba

 

Dugačka je soba

Sa malim vratima

Kroz koja su ulazili neki ljudi

Neprijatnih lica

Upisujući imena

Na još vrelim čaurama

Tek ispaljenih metaka

U drhtave sjene po zidu

Bježeći od vrućine

I dosadnih muva

Zbogom i mnogo sreće
Vratiću se brzo
Iz površnog sna
Zakačenog za trnje
Nekog čudnog drveća

Smrdim na skinute zavoje
Sa žuljeva stečenih ružnim putovanjem
Sporednom prugom

Izbačen negdje daleko od stanice
Kroz teška vrata gvozdenog voza
Koji se naglo trzao i kretao

Tresla se zemlja i cijukale šine

Pasiji sine, okreni se i nestani
Idi brzo, dok neko ne poželi
Biti kratko ljubazan

Sabijajući nesnosan bol
U male metalne kutije

Šta da radim u ovom mraku

Ležim u hladnom ćorsokaku
Lijepog lica i tužnog imena
Kojeg ne mogu da se sjetim
Kada dođe svijetlost kroz kapke
Sasvim solidno natečenih očiju

Dobro jutro, zovem se Hladno Staklo... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragač

Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dječak od slame

Dok svlačim košulju

 osjetljivosti
Svijet se ravnodušno baškari

 u močvari bezosjećajnosti

Izbledjele farmerke nude mi 

džepove rukama
Na zidnom satu je

 pola pet.
Vrijeme je da se okrenem

 suncu

Direktan put do svijetlosti 

užareno bliješti
Iznad nekih mjesta 

koja bih volio ponovo vidjeti

Malo je ljudi koje dobro poznajem
Otuđenik sam iz pećinskih ćelija

 i nikad na vezi

Snovi mi dolaze u fokusu

 između dvije stone lampe
Ne dajući predjelima

 neke stroge ljepote
Da se prepuste blijedilu

 i nestanu, isčile

Neko stvorenje 

skriveno duboko u meni
Nikako da izađe napolje

 i zbaci me sa ravnoteže 

Skidajući prašinu sa srca

Jednom ću obići sva ta 

skrivena mjesta
Dobro čuvana od

 najezde znatiželje

Mjesta koja me 

plaše i privlače

Tamo gdje sam

 dječak od slame

Čežnjiv za neprekidnim 

lutanjem

Sašiven od 

izdržljivog platna
Ojačanog tragičnim 

smislom za lijepo

Jednom ću plavo 

zaštiti od drugih
Jer mi u glavi izaziva

 kraljevski osjećaj

Koji silazi do usta

 u obliku dugačkog
spiska riječi

 pretvorenih u fini šapat glasova

 koje samo ja mogu da čujem

U svijetu koji sam 

samo sebi stvorio
Svijetu punom 

čarobnjaka
U koji pokušavam 

da se vratim

Putem prekrivenim

 nemilosrdnim plaštom vremena... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Možda još nije kasno!

Uzoraše nam polja smrti,
Iskopaše nam duboke rupe.
Nekada jaki, a sada smo krti,
Dok nestaje svet, milioni trpe.

Sve ovo naše, njihovo je sada.
Gde su oni, što zovu ih ljudi!?
Sa prolivenom krvi ističe li nada?
Ili se neka nova rasa budi?

Šta to radiš, čoveče!?
Ovo je i tvoja majka, planeta!
Ubijaš sve, od jutra doveče,
A gaziš po zemlji koja ti je sveta.

Gde smo to pogrešili juče,
Kad nemamo ni tren od sutra i danas?
Gledamo kako nam šume i reke muče,
I strpljivo čekamo da dođu i po nas.

Životinju zovemo divlja zver,
A oslobođena je u našoj glavi.
I pas je za nas samo prljavi ker,
Jer u kraljevstvu zla, naša krv se plavi.

Ne mogu više da dišem!
Vazduh, biljke, voda, sve je otrov.
I sav drhtim dok ovo pišem!
Da li je opet vreme za rov!?

Da li nas napada zombi,
Ili smo horde zla, prazni i bez duše?
Eksplozija jada, bez atomskih bombi,
Kreteni koji planetu dave i guše!?

U šta si se pretvorio, čoveče!?
U ljigavu, besprizornu masu!
Ćutiš, dok te jašu kao goveče!
Trpiš, zgrušanu krv u glasu! 

Zar si prestao da dišeš!?
Da sanjaš neke lepše snove.
Zar ćeš sam sebe da izbrišeš?
Sa jedine zemlje, a nemaš nove?

Možda još nije kasno!
Podigni glavu, ne gledaj dole!
Učini nešto, vikni bar glasno!
Ugašene vatre bezgranično bole!

Ovo je zemlja  za nas...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

Prokleti tren sa hiljadu mana

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Na raskršću života, kružni tok
Ne odbacuj  ništa, samo budi
Ovom našem trajanju dok ističe rok

Mi smo samo odjeci gladi
Žestoki sunovrat sličnih htijenja
U sebi ostali zauvijek mladi
Gledajući ogledalo kako se mijenja

Mi nismo nastali za nekoliko dana
Nebo nas je stvaralo u danima groma
U prokletom trenu sa hiljadu mana
U uspavanom tijelu sa gomilom broma

Da li je lakše kad se bol skrije
Kada kroz vene prođe sablasni mir
Ili u iskonskom kriku ništa više nije
Da li je lakše samo se pustiti niz vir

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Blijeda slika emotivnog šoka
Jungov opis kad neko poludi
Ponornica, rijeka ukradenog toka

Obrisani tragovi grebanja kože
Svaka riječ je urezana zubima
Zapamćena koliko to tijelo može
Koliko nas nježnost učini grubima

Mi jedva da smo dvoje ljudi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

Sivo je i hladno

 

Postan dan, bez sunca.
Prolaze ljudi bez lica.
Gledam te kratkotrajne junake,
Sopstvenih, uspavanih života.
Odličan dan koji želim potrošiti,
Dok ne đođe na red, jedan savršen.
U uglu zamagljenog stakla,
Tamnih naočara, blesnuo je,
Trag predvečernjeg sata,
Taj nevidljivi prtljag u gepeku,
Starog dobrog načina razmišljanja.
Gorko ili tamno, sa smislom ili bez,
Direktno ka cilju, putujem bez ikakvog cilja.
Živim izvan vremena, omeđen zidovima kiše. 

Stojim pored ponora, bleda sena čoveka.
Prolazno boravište napuštam, probijajući, 

Nevidljivu opnu uobraženog zadovoljstva.
Ne budi budala! Prolazne su senke.
Nestaju kao svetlost u halapljivom mraku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zid

Додај наслов

Ne idem odavde

Pred vratima pravde,

Sjede neki bitni ljudi.

Porijeklom su odavde,

Nikog to i ne čudi.

Došli su da svima sude,

Jer jedino to znaju.

Kako će kome da bude,

Na početku i na kraju.

Neka bude pravde,

Čuje se nečiji glas.

Neka bude pravde,

Nek se ne povija  ko klas.

Ozbiljni ljudi finog odjela,

Gledaju nas ozbiljnim okom.

Dok govor njihovog tijela,

I površnu ranu, čini dubokom.

Neka bude pravde,

Vapi gomila u stroju.

Neka bude pravde,

Vuk sit i ovce na broju.

Pred vratima i dalje,

Sjede ljudi vrlo bahati.

Uzeti više, a dati manje,

Može li iko išta da shvati.

Neka bude pravde,

Makar u maloj čaši.

Ne idem odavde,

Mada me to i plaši.

Neka bude pravde...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trnu mi zubi

Trnu mi zubi. Čekajući te, slutim.

Gledam kako ti oko sjeva i blista.

I ovo malo bistrog, svečano mutim,

U parku sjećanja je tvoja bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,

Zadržan u ruci, grijaće nježno.

Privuci mi glavu, biće mi drago,

San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,

Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.

Neka te tu, po meni svuda budi,

Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć jutro u bolovima porađa,

Kida se u utrobi crno, tmina.

Svjetlost mi oči plotunima gađa,

Poljane svijesti oblikuje pješčana dina.

Ne mogu više! Napašću ti misli!

Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.

U grč smo se zgrčili, stisli,

Dodirujem te, usnu mi samo slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,

Ponire u bezdan, u crne dubine.

Protegla si se kao pod šporetom maca,

Noktima kidaš misao, od njih se gine.

Neću ti više doći. Evo nestadoh, odoh,

Kada te budu žuljale beskrajne noći,

Kao škorpija, sam sebe zabodoh.

U krv će se otrov sliti, lagano doći.

Evo nestadoh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gluvo doba

Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.

Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.

Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.

Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pod poklopcima svijesti

Trnu mi zubi, čekajući te, slutim.
Gledam kako ti oko sjeva i blista.
I ovo malo bistrog, svečano mutim,
U parku sjećanja, tvoja je bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,
Zadržan u ruci, grijaće nježno.
Privuci mi glavu, biće mi drago,
San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,
Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.
Neka te tu, po meni svuda budi,
Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć sada jutro u bolovima porađa,
Kida se u utrobi crno, tmina škripi.
Svjetlost mi oči plotunima gađa,
Pod poklopcima svijesti ludilo kipi.

Ne mogu više! Napašću ti misli!
Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.
U grč smo se zgnječili i pritisli,
Drobim ti usne,a samo me slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,
Ponire u bezdan, u nejasne dubine.
Protegla si se kao pod šporetom maca,
Noktima kidaš misao, od kojih se gine.

U redu je, odlazim, evo nestajem.
Žuljaće te mrak beskrajnih noći,
Kao škorpija, sam sebi otrov dajem.
Kroz krv ćeš se sliti, lagano doći.

U redu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prazan i grub

U tjeskobi uklete, gorke tišine,
Odzvanja nečiji zlosutan korak.
Zlo je zajahalo prugu,široke šine,
U ustima stalno je ukus gorak.

Ulična rasvjeta ubrzano gasne,
Nebo je upilo boju fasade.
Svijet dobija oblik horor basne,
Ljudi se odavno ljudima gade.

Imperativ je biti prazan i grub,
Biti motka što tuđa leđa bije.
Neko je isčupao srama stub,
I otišao sa ruljom da loče, pije.

Vatre se gase, pepeo je hladan,
Ognjišta zebu dok ih pokriva lišaj.
Iz usahlog grla se čuje vapaj gladan:
"Molim te, sve glasove večeras utišaj"!

Stepenike penju bijeda, beznađe i gadost ,
Na vrata kucaju gomile ludaka. Ruše!
Preko noći je uvela rascvjetala mladost,
Oko dimnjaka srditi sjeverac puše.

Neko je isčupao srama stub...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Neki čudan tip

Jedan čudan tip je mnogo sam,
Izgleda bolesno, mada mu nije ništa.
Kaže da nimalo ne voli ljude.
I da je to sasvim u redu.

Jedan čudan tip je pacijent.
Ima sopstvenu ludaru u glavi.
I ponekad iz nje izađe vani.
Da gleda ljude koji ga  gledaju.

Jedan čudan tip ima čudno lice.
Ne tako ružno, koliko zgužvano.
Kao karton više puta savijen
I više puta na brzinu opeglan.

Jedan čudan tip se glasno smijao,
Vraćajući se uvjek istim putem.
Do iznajmljene sobe u potkrovlju,
Hodajući ispod hladnog mjeseca.

Jedan čudan tip je volio drveće.
Smrznuto drveće, žgoljavo i bez lišća.
Malo, krivo i rahitično drveće,
I jednu odbačenu novogodišnju jelku.

Jedan čudan tip se užasavao života,
Samo je ležao i gledao svijet napolju.
Ne dajući da ga drže za  nabrekli vrat,
Ničije tuđe, samo sopstvene ruke.

Jedan vrlo čudan tip... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović