Gangsteri mraka

 

Gromglasna tama se odmotava

Noć se penje po drveću
Dok ptice uporno ćute

Dolazeći san gleda svoja posla

Raste mi sova u očima

Nijemo ponavljam neki refren
I pratim sjene na zidu

Tišina života odzvanja u glavi
Ukletost davi zdrav razum

Svi trikovi su raskrinkani
Sva vrata do raja su zaključana

Vrijeme je za polazak

Skidam povodac sa misli
Napuštam to varljivo utočište
I ulazim u krug
U kome duhovi živo plešu
Praveći lelujave tonove
Bezglasnog vriska

Privlače se tiho gangsteri mraka
Ispeglanih lica
I mrtvih očiju

Mogu ja ovo

Mada hramljem nažuljanim mozgom

Komadam svoj um gomilom žileta
Gledajući srce kako duboko tone
Rasipajući bespomoćnu tugu
Kao kolutove dima iz zamotane cigarete
Kroz koju izbija jauk
Zanijemelih miliona...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bjesomučni ples

 

 

U sred duboke tišine

Naleti snažan vjetar

I zadrhta zemlja pod nogama

Uskovitla se vreo vazduh

Po krošnjama drveća

Pa lišće započe bjesomučni ples

Koji je ličio na aplauz

Mnogobrojnih, suvih dlanova

Ili na šuštanje haljina

U  Bečkom ili  nekom drugom dvoru

Na prijemu kod nadvojvotkinje

 Marije Tereze

Gdje je sve  uzavrelo od strasti

Dok je sa ogromnog trema

Stizala buka i nervozni prasak

Uskovitlanog vjetra

Nalik na jato velikih ptica

Koje bježe pod navalom

Ljetnjeg pomamljenog vihora

I sve kao da je puklo

Okupiralo nebo i vazduh

Odjednom je  zavladala duboka tišina

Kao oda veličanstvenom pražnjenju

Nebo je dobilo boju olova

A čovjek sjaj u očima

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Neki čudan tip

Jedan čudan tip je mnogo sam,
Izgleda bolesno, mada mu nije ništa.
Kaže da nimalo ne voli ljude.
I da je to sasvim u redu.

Jedan čudan tip je pacijent.
Ima sopstvenu ludaru u glavi.
I ponekad iz nje izađe vani.
Da gleda ljude koji ga  gledaju.

Jedan čudan tip ima čudno lice.
Ne tako ružno, koliko zgužvano.
Kao karton više puta savijen
I više puta na brzinu opeglan.

Jedan čudan tip se glasno smijao,
Vraćajući se uvjek istim putem.
Do iznajmljene sobe u potkrovlju,
Hodajući ispod hladnog mjeseca.

Jedan čudan tip je volio drveće.
Smrznuto drveće, žgoljavo i bez lišća.
Malo, krivo i rahitično drveće,
I jednu odbačenu novogodišnju jelku.

Jedan čudan tip se užasavao života,
Samo je ležao i gledao svijet napolju.
Ne dajući da ga drže za  nabrekli vrat,
Ničije tuđe, samo sopstvene ruke.

Jedan vrlo čudan tip... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragovi

Peo sam se na mnoge vrleti,

Ostavljao tragove u travi.

Probao sam sebe i prokleti,

Prije nego me konac zivota udavi.

Uske staze me vukle za nogu,

Vjetrovi me gurali u leđa.

Sve bliže sam bio Bogu,

Među nama samo tanka međa.

Jedan proplanak opkolila je šuma,

Svuda je drveće na straži.

Jedan čovjek prolazi bez šuma,

Jednu istinu napadaju laži.

Ispod čizme savija se cvijeće,

Po zemlji je polegla i trava.

Jedan čovjek okrenuti se neće,

Njegov put je linija prava.

Jedan čovjek okrenuti se neće...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Novembar

Očekivao sam od ovog novembra žestoki napad.
Mislio sam da će, naoružan kišom, polivati beogradske ulice i krovove.
Međutim, on sav smjeran i fin, dade se u pletenje maglenih stolnjaka. Tako zastrti, krovovi zgrada su se stapali u jednu, ogromnu, utvaru.

Taj raspršujući materijal, na kratko, danju, se cijepao na komade i puštao malo šturog svjetla u naše, male, živote.
Kad pomislih da se novembar pretvorio u nakazu, željnu našeg jada, ta dobričina zatapša rukavima jesenjeg kaputa i napravi prolaz suncu. Takvo izdanje se dalo trpiti. Hladnjikavo, ali sa više svjetla, davao je do znanja kako može da se poigrava sa stanovnicima našeg, utrnulog  grada.

Nekako smo se bez otpora prepustili tom napadaču. Ma, ni pokazali oružje nismo, a kamo li upotrebili ga. Valjda nas zagrlio brzo, već golim  granama drveća, te stadosmo u sred pokreta. Čuvene novembarske kiše sipaju svoj poklon nekim drugim dvorištima. Osjećam nabreknutost budućih kumulusa. Oči iskolačeno pretražuju nebo. Čak i luna ovih dana umire sa prigušenim krikom
Samo nizovi reklama i poneki osmjeh daje životnu formu ovom mjesecu jedanaestom.

Od nekadašnjeg sjajnog završetka, praćenog prazničnim slavljem, ostao je samo vrisak zaklanih svinja u navlaženom vazduhu. Čvarcima i slaninom nas je namamio do staze kojom se može samo naprijed, u decembar. Šta god nudio mjesec dvanaesti, neka to bude preliveno kišom i snijegom.
Obožavam taj momenat, kada se kiša transformiše i dobije oblik, ogromnih mekih, pahuljica. Tada stvari lagano gube oštrinu i krenu se stapati sa okolinom.

Ipak, zahvaljujem se gospodinu novembru na istrajnosti u prezentovanju hladnog sivila! Ne bih vas, čvrsti momče, više zadržavao. Večeras se u miru rastajemo.
Dugajlija decembar me, već, cima za rukav. Spreman sam za druženje sa dotičnim. Uvjek donese pune džepove novogodišnjeg optimizma.
Vidim ga, pristiže u kočijama tjeran košavom, dok točkovi škrguću, a stari Beethoven kašljuca Moonlight Sonata.
Moj naklon, gospodine! Dobro došli...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović