Početak i kraj

Psovao sam sivilo Novembra.
Želja je bila ući u Decembar, po bilo koju cenu. 
Prvi dani su govorili da razlike skoro i nema.
A onda se mesec dvanaesti pokazao u najboljem svetlu. 
Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukom. 
Najpre je doneo dugo očekivanu kišu i sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. 
Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana. Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se razmilio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . 
Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog meseca, koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu. 
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih odblesaka. 
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vetar koji  borbeno šišti oko nezaštićenih, ukovrdžanih fruzura.
Mnogi  su bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene zajedno sa vratovima, ispod kragni elegantno kratkih kaputa. 
Fantastičan otpor je pokazao jedan par dugačkih nogu, oslonjenih na visoke potpetice. 
Protežući se ispod kratke suknje, frktale su jesenjim dezenom čarapa.
Samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. 
No, osećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem sneg duž savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz Kalimegdanske zidine.
Dunav moćno drhti, svestan da ga makar i hladnog, toplo čeka gospođa Sava.
Grle se dve reke, kao ogromni gmazovi.
Zagrljaj  opraštanja. 
Namerno umire Decembar, u magli svojih vragolija, znajući da vrlo blizu čeka Januar, mesec početaka, mesec nadanja, mesec života... 
Brzo zaboravljamo taj Decembar!
Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svesni svih promašaja i padova u prethodnim mesecima, želimo na njemu da se iskalimo.
On podnosi sve. 
Biće, kao i uvek, zadovoljan svojom misijom. 
Proveo nas je u Novu godinu, žive i prestravljene.
Na jačini i iskrenosti naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti. 
Između svega toga stoji zid, zvani Nova godina. 
Vaga za mnogo otpada. 
Rasadnik obmana. 
Plastenik misli.

Decembar otiče.
Januar nadolazi.

Na početku smo i na kraju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Igra opadanja

Sasipam ulje na vatru,

Gledajući kako se izvija dim,

Iz to malo zavodljivog plamena,

Što razigrava sjene po zidu.

Osjećaj vreline kruži venama,

Dok digitalni časovnik pljucka minute,

Koje ne ostavljaju traga ni na čemu,

Pa ni na mojim nabreklim nogama.

Trujem se nekom glasnom muzikom,

Hvatajući ovlašni pogled,

Žene sa nacrtanim, debelim obrvama,

Koje su pravile nesigurni upitnik.

Novembar me pomalo guši,

Svojim ishitrenim pokušajima,

Da po svaku cijenu zasjeni,

Već zaboravljeni sloj oktobra.

Na đonovima izlizanih cipela,

Zalijepljeno lišće izgara od želje,

Da još jednom ponovi igru opadanja.

Igru koju i sam volim ponoviti.

Zarobljen u ljušturu, obojenu sivom,

Puštam noge da idu dalje,

Znajući granice koje okružuju,

I ono malo što stoji na njima.

Nebo ne pravi razliku...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Decembar

Kudio sam nevjerovatno sivilo Novembra.
Želja je bila samo ući u Decembar, po bilo koju cijenu. Prvi dani su govorili da razlike, skoro i  nema. A onda se mjesec dvanaesti pokazao u najboljem svjetlu. Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukavom. Najprije je donio dugo očekivanu kišu, kojom je sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana.
Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se... izlio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog mjeseca ,koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu.
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih blijesaka.
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vjetar koji  borbeno, šišti oko nezaštićenih, golih, glava. Tu su već mnogi bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene, skupa sa vratovima, ispod kragni , elegantno, kratkih kaputa.
Fantastičan otpor su pokazali parovi nogu ,oslonjeni na visoke potpetice. Protežući se ispod kratkih sukanja, frktale su svim bojama i dezenima čarapa, odu moćnom Decembru. Tu pomislih, da samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, Decembar počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. No, osjećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem snijeg duž Savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz kalimegdanske zidine. Dunav moćno drhti , svjestan da ga, makar i hladnog, toplo čeka Zemunska obala.
Grle se dvije rijeke, kao ogromni gmazovi. Njihov zagrljaj je moćniji od bilo čega, pa u tome uživaju oni koji znaju. Namjerno umire Decembar, u jeci svojih vragolija, znajući da tamo, vrlo blizu, čeka Januar, mjesec početaka, mjesec nadanja, mjesec života.

Nekako brzo zaboravimo Decembar!

Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svjesni svih promašaja i padova u prethodnim mjesecima, želimo na njemu da se iskalimo. I neka! On podnosi sve.
Ipak, dovoljan je samo mali naklon. Biće, kao i uvjek, zadovoljan svojom misijom.
Proveo nas je u Novu godinu, žive i relativno zdrave. Na jačini naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti.
Između svega toga stoji zid zvani Nova Godina. Vaga za mnogo otpada.
Želje kidišu u rasadnik. Prsti oblikuju misli.
Decembar curi. Januar slini.
Evo nas na kraju... ali i na početku.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Novembar

Očekivao sam od ovog novembra žestoki napad.
Mislio sam da će, naoružan kišom, polivati beogradske ulice i krovove.
Međutim, on sav smjeran i fin, dade se u pletenje maglenih stolnjaka. Tako zastrti, krovovi zgrada su se stapali u jednu, ogromnu, utvaru.

Taj raspršujući materijal, na kratko, danju, se cijepao na komade i puštao malo šturog svjetla u naše, male, živote.
Kad pomislih da se novembar pretvorio u nakazu, željnu našeg jada, ta dobričina zatapša rukavima jesenjeg kaputa i napravi prolaz suncu. Takvo izdanje se dalo trpiti. Hladnjikavo, ali sa više svjetla, davao je do znanja kako može da se poigrava sa stanovnicima našeg, utrnulog  grada.

Nekako smo se bez otpora prepustili tom napadaču. Ma, ni pokazali oružje nismo, a kamo li upotrebili ga. Valjda nas zagrlio brzo, već golim  granama drveća, te stadosmo u sred pokreta. Čuvene novembarske kiše sipaju svoj poklon nekim drugim dvorištima. Osjećam nabreknutost budućih kumulusa. Oči iskolačeno pretražuju nebo. Čak i luna ovih dana umire sa prigušenim krikom
Samo nizovi reklama i poneki osmjeh daje životnu formu ovom mjesecu jedanaestom.

Od nekadašnjeg sjajnog završetka, praćenog prazničnim slavljem, ostao je samo vrisak zaklanih svinja u navlaženom vazduhu. Čvarcima i slaninom nas je namamio do staze kojom se može samo naprijed, u decembar. Šta god nudio mjesec dvanaesti, neka to bude preliveno kišom i snijegom.
Obožavam taj momenat, kada se kiša transformiše i dobije oblik, ogromnih mekih, pahuljica. Tada stvari lagano gube oštrinu i krenu se stapati sa okolinom.

Ipak, zahvaljujem se gospodinu novembru na istrajnosti u prezentovanju hladnog sivila! Ne bih vas, čvrsti momče, više zadržavao. Večeras se u miru rastajemo.
Dugajlija decembar me, već, cima za rukav. Spreman sam za druženje sa dotičnim. Uvjek donese pune džepove novogodišnjeg optimizma.
Vidim ga, pristiže u kočijama tjeran košavom, dok točkovi škrguću, a stari Beethoven kašljuca Moonlight Sonata.
Moj naklon, gospodine! Dobro došli...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Sto grama duše

Od jutros gledam kako nebo curi,
Prosipa svoje plavo po licu.
Jedan bjeli oblak u oko mi zuri,
Dok košava za zimu oblikuje skicu.

Malo je hladno! Uši i nos crveni,
Ruke farmerkama griju džepove.
Osjećam da i stopalo mi drveni,
I srce podnosi krpljenja štepove.

Jedino cijelo je još ovo malo duše,
Mada, nema u njoj ni sto grama.
Sjatile se ale da i nju dave, guše,
Pružaju pipke i stežu bez imalo srama.

Novembar izdiše decembru na pragu,
Njegova žuta već prelazi u sivu.
Možda će ostaviti uspomenu dragu?
Možda će i tebe pretvoriti u živu?

Umire novembar...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

U lavirintu

 

 Crkveno zvono zove novi dan. Zvuk bučan a drag.
     Unosi titraje veselosti u krvotok. Oblikuje usne molitvom- Gospode, pomozi mi da upijem ovaj  dan.                           
     Skačem u jutro, sa glavom u rukama. Grabim svjetlo ...i stavljam među bore..
     Prepustih se svom, mozgovnom, skakutanju i napravih vrtlog. Ostvarih bežičnu konekciju sa nebeskim čuvarom. 
      Lagano spada strah od ishoda, sulude borbe. Hranim vjeru željama. Hodam, uokviren sunčevim zlatom. Upregnut u kočije odlučnosti, zakotrljah osmjeh. Na putu se saplićem, bauljam, padam. 
      Sa koljena šiklja krv novembra. Usta pokrivena jesenjom ironijom, cure balama neznanja. Kamo, kako i čime? Pitanja prosipaju led.
      Ustajem i gazim kroz blato bola. Krajičak duše nazire prolaz. Negdje u tmini sopstvenog ega, isijava radost saznanja. Lakoća postojanja.
      Uskladih se sa otkucajima namjere. Otresam sumnju sa obrva. 
      Nijemim urlikom molim-oprosti mi grešnu pojavu. Pomozi mi peti se putevima planina. Vrhova, zabodenih u plavo. Izbavi me od lukavago. Izvadi me ispod lavine mučnih razmišljanja. Čupaj me iz močvare nepovjerenja.
      Zvono već zvoni za smiraj dana.
      Hrvali smo se, nas dvojica. Dan i ja. Lomili kosti jedan drugom . 
      Sunčev zalazak u zjenicama. Utapamo se oba, u bunarima noći. Aleluja!
      Odzvanjam , izbavljen iz prostora nemoći. Sa ramena skliznuše ptice očajanja. 
      Brzo koraknuh u dvorište promisli. Noć me vuče za rukav i gura u susret novom jutru. 
      Ona posreduje u pregovorima. Vode ih sumrak i svitanje.                       
      Neko će preživjeti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ujed Oktobra

      

  

          Preuzimajući od Septembra okrajke sunčanih dana, dolepršao je sav u žutim nijansama.
Taman kad smo pomislili na miholjsko, dugo toplo ljeto, a čika Oktobar se uozbilji i ohladi nas.
Nije pomoglo ni podsjećanje na nekadašnje jeseni, ni uvlačenje vrata ispod kragne, na brzinu izvučenog, kaputa. Ostao je stamen u svojoj namjeri da nas protrese iz ljetnog drjemeža, šamarajući niskim temperaturama i ponekim pljuskom.
         Beogradska košnica je, bučno, zazujala . Pokrenu se sezona grijanja. Usplahirene domaćice povadiše posuđe za zimnicu. Okupacija pijaca otpoče. Potraga za, original, futoškim kupusom. Burići spremni za lovinu. Crvena paprika  pretočena u ajvar...
         Sačekavši da povadimo sve zimsko iz plakara, deseti mjesec naglo pređe u defanzivu, smijuckajući se krezavo, poluobranim, Surčinskim njivama.
         Šta uraditi sa toplinom ljeta, nakupljenom u džepovima fermerica i ćoškovima , umornih duša? Da li i nju, nekako, uskladištiti? Ispod radijatora punjenih osmjehom i sjećanjem? Kako god, ali brzo.

         Ptice odlaze na svoje južne destinacije. Ko to još primjećuje? Oktobar?! Baca plavetnilo između stratusa, okačenih kao jastuci, na nebeskom štriku.  Zove na put, put za jug...

         Šta god htjeli uraditi sa kupusom, paprikama i emocijama, činite to odmah!
         Novembar se prikrada. Vidim ga, blago, zamišljenog na vrhovima nakostrješene, Bojčinske šume i u maglama iznad savskih brodova tegljača. Potpuno spremni i opušteni uskočite u zagrljaj ovom, razbarušenom  mjesecu i zaplešite ples kiše i košave.Oktobar je ispunio svoj zadatak. Predao nas je, žive i zdrave, novembru.

Hvala, čiko...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović