Kao da si živa

Kad jarka svjetlost,

Izgubi sjaj i utrne.

Tama napravi most,

I tvoje lice pred moje prne.

Dodirujem te rukom,

Kao da si živa.

Nosim se sa mukom,

U očima tvoj odraz pliva.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Strah me je jako,

Dok ukočeni lik ti gledam.

Uspomena satre lako,

Sve što godinama nedam.

Godine se slažu kao drva,

Mogu se mjeriti i metrom.

Uvjek si u januaru prva,

I decembar obrisala vjetrom.

Sve bi bilo na početku,

Nemoguće hvatalo bi daha.

Zgrušala se kao krv na metku,

U ormaru sjete, nahvatala praha.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho,glas,

Otvorio bih i sam oči.

Pustio bih pticu,

Da iz kaveza izleti.

Pustio bih osmjeh licu,

Zamrzao zimu ljeti.

Kao da si živa,

A traga nema nikud.

I kako to već biva,

Već pomalo sam lud.

Lomi me igra trena,

Po zidu se bacaju sjene.

Poslednja kap iz suvog drena,

Razdvaja tvoju kožu od mene.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Samo kad bi na čas...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sto grama duše

Od jutros gledam kako nebo curi,
Prosipa svoje plavo po licu.
Jedan bjeli oblak u oko mi zuri,
Dok košava za zimu oblikuje skicu.

Malo je hladno! Uši i nos crveni,
Ruke farmerkama griju džepove.
Osjećam da i stopalo mi drveni,
I srce podnosi krpljenja štepove.

Jedino cijelo je još ovo malo duše,
Mada, nema u njoj ni sto grama.
Sjatile se ale da i nju dave, guše,
Pružaju pipke i stežu bez imalo srama.

Novembar izdiše decembru na pragu,
Njegova žuta već prelazi u sivu.
Možda će ostaviti uspomenu dragu?
Možda će i tebe pretvoriti u živu?

Umire novembar...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic