Kad se upale svetla

Kad se upale svetla

Ozrena lica blešte
U vlastitom odrazu

Krstare pogledom
Probijajući slučajnost

Ko si
Odakle si
Gde ideš

Radoznalosti moja
Nenametljiva očima

Trag suza na obrazu
Elegantan ključ zarđale brave

Brzi raspletu moje drame
Spasiteljko od novog susreta

Polusenko dodira ruke
Čoveka koji te gleda
Pamti i upija tvoj obris

Kao drevni totem
Zaboravljenog plemena

Na ulici svetlo
U sobi mrak

Olovni koraci
Usporavaju zvuk

Uljez je zaklonjen

Nevidljivost ga prekriva
Mudrim ćutanjem

Živeti sve do smrti
Bez ikakve dvojbe
Postao je imperativ... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

ОдговориПроследи Додајте реакцију

Plašim se sebe

Umoran osmjeh širiš

Zadovoljna si sobom
Boja na licu ti blijedi

Koliko godina odlazi
Kroz urođenu sklonost

Koliko tupih mozgova
U grubim četvrtastim glavama

Tijela koja sjede u pozlaćenim stolicama

Stojiš visoka i plava
Čekaš odraz u mojim očima

Dobro izgledaš ženo
Naspi nam neko piće

Lijepa si u tim čarapama boje kože
Sa vratom malo nakrivljenim
Nenametljivog pogleda
I blago uznemirenih usana

Osmjeh čudan, umiljat

Neuvjerljiv izraz zrelosti
Koji mi se naglo dopao

Nabrano čelo se vedri

Plašim se sebe

Bojazan grize grlo
Ogledalo se obnažilo
U prostačku ljepotu

Sloboda traži okvir
Tiho raspršenih uvjerenja

Ispod sirove slike života

Te živahne drskosti
Krhkog čamca
Na nemirnom moru
Proste bezobzirnosti 

Dok umoran osmjeh širiš

Plašim se sebe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Maskirani vrag

Ogledalo govori sve u lice,

Zato ga izbjegavam, ne volim.

Onaj odraz, kad oko sviće,

Bar sto puta prebolim.

Kad pogledam malo bolje,

A tamo se duša smije.

Zagledam se preko volje,

U ogledalu je, u meni nije.

Shvatim da me ti gledaš,

Moje drugo ja u crnoj boji!

U njemu je tuđi svijet, a naš!

U kojem mi nismo bilo koji.

Udaljim se, pa se vratim,

Neko drugo lice se javi.

Ne mogu to više da pratim!

Sve me to lomi, grize, davi!

Kako da odem dovoljno daleko!?

A da ne ostavim nikakav trag?

Iz ogledala me gleda drugi neko,

Poznata faca, maskirani vrag.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ulica

Ulica ide u susret sjeti,

Ispljuvana, mokra, pusta,

Sjena vrane na prozor sleti,

Na kojem trag ostaviše usta.

Srce je puklo na dvoje,

Raskršće nudi dva puta.

Na prvom, znam ko je,

Po drugom, neko luta.

Ludilo se sa jutrom budi,

Zaneseno svojim odrazom,

I običan dan ubrzano ludi,

Crveneći se i drugim obrazom.

Čujem vjetar kako plače,

Odbijen iskopanim rovom,

Bijesno šiba, kida sve jače,

A gnijezdo još visi pod krovom.

Od dana je potrošeno dosta,

Već se malo trgnuo, urazumio.

Od ludila samo trag osta,

Dan se na uličnoj lokvi umio.

Čujem vetar kako plače...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kao da si živa

Kad jarka svjetlost,

Izgubi sjaj i utrne.

Tama napravi most,

I tvoje lice pred moje prne.

Dodirujem te rukom,

Kao da si živa.

Nosim se sa mukom,

U očima tvoj odraz pliva.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Strah me je jako,

Dok ukočeni lik ti gledam.

Uspomena satre lako,

Sve što godinama nedam.

Godine se slažu kao drva,

Mogu se mjeriti i metrom.

Uvjek si u januaru prva,

I decembar obrisala vjetrom.

Sve bi bilo na početku,

Nemoguće hvatalo bi daha.

Zgrušala se kao krv na metku,

U ormaru sjete, nahvatala praha.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho,glas,

Otvorio bih i sam oči.

Pustio bih pticu,

Da iz kaveza izleti.

Pustio bih osmjeh licu,

Zamrzao zimu ljeti.

Kao da si živa,

A traga nema nikud.

I kako to već biva,

Već pomalo sam lud.

Lomi me igra trena,

Po zidu se bacaju sjene.

Poslednja kap iz suvog drena,

Razdvaja tvoju kožu od mene.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Samo kad bi na čas...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović