Приказивање постова са ознаком čas. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком čas. Прикажи све постове

уторак, 26. децембар 2017.

Kao da si živa




Kad jarka svjetlost,
Izgubi sjaj i utrne.
Tama napravi most,
I tvoje lice pred moje prne.

Dodirujem te rukom,
Kao da si živa.
Nosim se sa mukom,
U očima tvoj odraz pliva.

Samo kad bi na čas,
Pustila da kroči,
Niz moje uho, glas,
Otvorio bih i sam oči.

Strah me je jako,
Dok ukočeni lik ti gledam.
Uspomena satre lako,
Sve što godinama nedam.

Godine se slažu kao drva,
Mogu se mjeriti i metrom.
Uvjek si u januaru prva,
I decembar obrisala vjetrom.

Sve bi bilo na početku,
Nemoguće hvatalo bi daha.
Zgrušala se kao krv na metku,
U ormaru sjete, nahvatala praha.

Samo kad bi na čas,
Pustila da kroči,
Niz moje uho,glas,
Otvorio bih i sam oči.

Pustio bih pticu,
Da iz kaveza izleti.
Pustio bih osmjeh licu,
Zamrzao zimu ljeti.

Kao da si živa,
A traga nema nikud.
I kako to već biva,
Već pomalo sam lud.

Lomi me igra trena,
Po zidu se bacaju sjene.
Poslednja kap iz suvog drena,
Razdvaja tvoju kožu od mene.

Samo kad bi na čas,
Pustila da kroči,
Niz moje uho, glas,
Otvorio bih i sam oči.

Samo kad bi na čas...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 24. август 2016.

Bezumlje



Sišao sam sa uma, na čas,
U prostor gdje ničeg nema.
Samo začuh vrisak, glas,

Kao da oluja se sprema.



Htjedoh tamo ostati duže,
Ne znam šta me je spopalo.
Oko vrata, kao da mi je vezano uže,
To mi se nikako nije dopalo.


Jedva pronađoh stazu do svijesti,
Četvoronoške se popeh u normalu.
Trebao bih se opet sa umom sresti,
Prepoznaću dvojnika u ogledalu.


Ne vidim ništa, kao slijep.
Ogledalo prazno u mene gleda.
Dole se još nazire dubok procjep,
Po kojem vise oštrice leda.


Otpad u glavi traži neko mjesto,
Da svo to smeće negdje smjesti.
Da tamo ga odlaže često,
Da ne krene bezumlje da se mrijesti.


Ogledalo prazno u mene gleda...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 1. јул 2016.

Zovem te




Zovem  te, ovog časa,evo sada,
Zar ne čuješ kako vazduh para glas?
Ti si mi  još  ostala jedina nada,
Zovem te,lajem  kao preplašen pas.

Ne odazivaš se, nigdje te nema!
Ništa ne vidiš i još manje čuješ.
U meni olujno ljeto se sprema,
Gvožđe je usijano,čeka da ga kuješ.

Ako ipak do tebe dopre neki zvuk,
Niz  zidove snova  počne kapati.
Čućeš ga kao gromoglasni  muk,
Šapat će noćas uho da ti napati.

Gvožđe je usijano...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović