Zakačiću ti osmeh

 

Neću se vraćati tebi

Okrenuo sam ti leđa

Samo bih malo ka sebi

U ogledalu je slika bleđa

 

Ako sam jezikom grub

Misli su mi mekane, blage

Vezani žicom, kao za stub

Pod maglom jutarnje vlage

 

Neću se vraćati uvek  isti

Šta će ti još jedan vrag

Neću ti prljati ni dan čisti

Niti psovku vezati za prag

 

Zakačiću ti osmeh na rame

Onaj koji si ti dala meni

Dok reči odzvanjaju same

Skriven u sopstvenoj sjeni-

 

Zakačiću ti osmeh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odraz nesporazuma

Kratak odsjaj sunca odskače od rijeke
Druga obala  mami visokom topolom

Duboko u meni pitanja se množe
Ali slutim da odgovora nema
Dok se u nedogled proteže
Ovaj  rastegljiv trenutak
U kojem se hrvu tanki kraci magle
Sa umornim i blijedim, bezvoljnim suncem

Izgubljen i pronađen stotinu puta
Zaleđen osmijeh lebdi iznad brade

U vodenom ogledalu je odraz nesporazuma

Stvarnost zna kako se ćuti
Zaborav ne vrijedi ništa

Znam šta sam i ko sam

Iluzija života navire
Kao hladni prsti preko čela

Istina je podmukla, za ne?

Odlučnim koracima korača
Ka mjestu gdje će neminovno stati

Nema straha, dok oštrica siječe
Odumrla očekivanja

Nema straha, nema čekanja
Sve se skupilo u ovo jedino, sada... 

.

Dopisnik iz Džepova Snova

Branislav Makljenović

Maskirani vrag

Ogledalo govori sve u lice,

Zato ga izbjegavam, ne volim.

Onaj odraz, kad oko sviće,

Bar sto puta prebolim.

Kad pogledam malo bolje,

A tamo se duša smije.

Zagledam se preko volje,

U ogledalu je, u meni nije.

Shvatim da me ti gledaš,

Moje drugo ja u crnoj boji!

U njemu je tuđi svijet, a naš!

U kojem mi nismo bilo koji.

Udaljim se, pa se vratim,

Neko drugo lice se javi.

Ne mogu to više da pratim!

Sve me to lomi, grize, davi!

Kako da odem dovoljno daleko!?

A da ne ostavim nikakav trag?

Iz ogledala me gleda drugi neko,

Poznata faca, maskirani vrag.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jedna noć

 

Jedna noć 

Hladna i mirna.

iznad svetlosti grada

Igra svetlosti i tame.
Mirisna i nabujala
Velika i spasonosna
Lekovita i ubistvena

Jedna noć iz mračnih priča
Hladna od samoće
Topla od sjaja sećanja
Noć, obnevidela od suza
Pritisnuta gorkom tišinom

Jedna noć narasla od očekivanja
Prazna u ogledalu
Karikatura ogromnih, neprospavanih
Zaleđena i nasukana u rukavcu

Noć umorna od žvakanja neminovnosti
Noć seda i očajna
Zakačena za prozore spuštenih roletni
Kao zubobolja cepa mozak

Noć bez vetra i kiše
Samo lebdeće sene
I glava naslonjena na ruku
Nemoćnu da pomeri bilo šta

Jedna noć, večna pustinja
Pod mlazevima svesti
Nikad tako tvrda i neopoziva

Jedna noć, kada je sve pomereno
Kada sve vređa
Kada  vrištim kao ranjenik
Od straha zarobljenog u grlu

Plivam kroz potoke znoja
Pritisnut i nemoćan
Da dignem glavu ka nebu
Iz vlažne tame
I zastrašujuće tišine
Koja otkriva stvarnost
Dok aveti strepe od đavoljeg posla... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Osunčana čula

 

U velikom ogledalu prolaznosti,
Igrala se golišava sjenka,
Neprekidne i postojane sveprisutnosti.

Pogurena pojava je isčezavala na tren,
Sva u raskoši neizmerne zgrčenosti,
Odavno nezaposlenih udova.

Trenutak mira se oslikao,
U trenutku prolaznosti,
Duboko se zanijevši,
Sunčajući sva čula,
Na suncu,
U nekoj maglovitoj,
Hladnoj i vlažnoj zemlji.

Malo toplote se širilo,
Iz kapljica vrele krvi,
Koja se pokušavala probiti,
Kroz nabrekle vene,
Jednog, vrlo skromnog čudovišta.

Ispadale su lude riječi,
Iz novog ludila,
Čiju srž jedino vrag poznaje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U redu je, ko fol...

U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pun mjesec

Gledasmo se dugo,
Odavno poznati jedan drugom,
Pun mjesec i ja,
Nijemo i bez odgovora.

Sa  pustog nebeskog svoda,
Odjekivala je mrtvačka bjelina,
Puštajući crnilo da otiče,
Niz suverene kanjone spoznaje.

Zajedno sa svojom sjenkom,
Išao sam ispod njegovog sjaja,
Jasno usmjerenog, kao ogledalo,
U bezdan podvodnog neba.

Ništa nije ostalo nedirnuto,
Posle prohujale tutnjave sirovih misli.
Samo se u očima što svjetlucaše u mraku,
Nazirao posve sićušan plamen svjesti.

Činilo se da se nebeska tama,
Otvorila iznad glave zabodene,
U vječite oblake što podsjećaju na Ande,
Taj vijenac bez kraja i bez početka.

Gledasmo se dugo,
Pun mjesec i ja.
Vječiti protivnici svitanja,
Koje je krenulo da ranjava.
Već probodenu misao.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Kristalni Maljen

           

Dobro jutro! rekoh sebi u ogledalu.

Pospan lik sa druge strane, ne reče ništa. Telefon objavljuje šest sati. Temperatura je -13C. Razbudih se odmah! Izađoh tiho na ulicu, da ne bi odzvanjala tako prazna. Tišina se pokrila maglom.

Malo niže, ugledah kombi i dim iz auspuha. Sreten je tačan kao EPS-ov račun za struju.

-Jutro! Jesi  zaleđen?

-Dobro jutro! Taman posla! Mašina greje ko šporet!

-E, onda naloži, majstore...

U Skerlićevoj ulazi mladost. Jedno po jedno izranja iz magle. Neki su rođeni ’93. Slutim lep dan.

U Žarkovu kupimo i Željanu, željnu planine. Put ka Valjevu se otvorio.

Kuće kraj puta se nekako skupile, smanjile. Iz njih  vijuga dim, tek upaljenih vatri. Drveće ukočeno, kao da je uhvaćeno u teškoj laži. Na horizontu proviruje sunce, kao crvena glavica kupusa...

Niko ne govori. Okrenem se da proverim ima li živih!? Svi me nasmešeno pogledaše. Kakva ekipa!

-Jeste spremni za malo zimskih radosti?

-Jeeesmoooo!

-To mi se dopada!  Divčibare nas čekaju.

Lajkovac. Lajkovačkom prugom ne ide Mile. Nema žive duše. U selu Divci, nema Vlade Divca. Kroz Mionicu samo vetrić mio...

Kraj serpentina je i početak visoravni. Dočekaše nas Divčibare, okupane zlatom. Tek izašlo sunce se već rasbaškarilo po snegu. Devet je sati. Centar već vrvi od skijaša, sankaša, šetača...          

-Dobro došli!

Brzo se spakovasmo, pa u kafanče na željeni čaj, kafu...

Sat otkuca deset. Vreme je za sneg. Izbegosmo vrevu, krenuvši stazom kroz šumu. Vrlo brzo ostadosmo sami. Planina blešti. Penjemo se ka Crnom vrhu, na visinu od 1096 metara. Nije neki uspon, ali kroz sneg, na nekim mestima i do kolena, pravi je užitak.

Izlaz iz šume direktno na mali proplanak, poprskan kristalima. Stopilo se belo i plavo i tera oko da se izbeči od lepote. Bečismo se neko vreme, pa napred do ski staze. Opet izbegosmo horde skijaša. Opet pravo u šumu, u neugažen, devičanski sneg. Bili smo prvi...

Na sve strane bajka, crtana snežnom olovkom. Smenuju se vidikovci i šumarci. Belina prošarana tragovima lisice. Ovde je sve na svom mestu...

-Hoćemo jednu grupnu, kraj ove stene?

-Hm. Nisam baš za grupno, ali ako se mora...

Vidikovac Velika Pleća, nas je čvrsto držao, dok smo se fotkali grupno, ali i pojedinačno. U daljini, ispod trakaste magle, provirivali  su  vrhovi Ovčara, Zlatibora, Povlena...Svemoćni režiser i scenarista je postavio idilične scene. Božija kinoteka je otvorena 24 časa. Uđosmo...

Ćutljivost brzo preraste u zadovoljno čavrljanje. Doručak u snegu! Može li lepše? Valjevčanka Jovana se priseća nekih uspona na Medvednik. Nikola rafalno puca iz svog Nikona. Marko i Kaća se drže za ruke. Stefan se zagledao u budućnost, dok Željana osmehom rastjeruje pramen magle sa žbuna šipurka.

-Malo se ohladismo. Da ostanemo kao stalna postavka snežnog muzeja?

-Ne, ne!. Idemo nazad.

Istom stazom, razgaženom kao iznošena cipela, vratismo se do centra. Jedni u crkvu, drugi na pijacu. U proseku, da se prekrstimo.

Skoro će dva sata. Ima  dovoljno vremena za još jedan vrh. Prošetasmo do Velikog Golupca. Nađosmo ga na 1056 metara, kako se kupa u belom zlatu. Nismo ga hteli uznemiravati. Samo par fotki, pa nazad, prtinom koja se opružila kao dugačka Anakonda.

Na parkingu je čekao beli kombi, strpljivo kao privezana mazga. Presvlačenje, pa na ručak! Sklepano kafanče i još sklepaniji konobar! Nismo dali ničemo da nam pokvari dan. Topao čaj i nešto hrane, ostaviše utiske na vrhunskom nivou. Sreten se spremao da pešačenje zameni volanom. Napolju se prikradala noć...

-Narode planinarski, jeste li umorni?

Nije bilo odgovora. Samo su oči veselo igrale sa lica, oblivenih rumenilom.

Krug se zatvarao. U kombiju ponovo, blago pospana atmosfera. Rekoh Sretenu:

-Ako zadremaš, samo reci, da pridržim volan.

-Važi! Volim dremuckati u krivinama.

Mesto koje nas je jutros poklonilo suncu, sada pušta da nas guta mrak...

Beograd je već napadao  noć, svim raspoloživim svetlima.

-Sretene, stigli smo!

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

Bezumlje

Sišao sam sa uma, na čas,
U prostor gdje ničeg nema.
Samo začuh vrisak, glas,
Kao da oluja se sprema.

Htjedoh tamo ostati duže,
Ne znam šta me je spopalo.
Oko vrata, kao da mi je vezano uže,
To mi se nikako nije dopalo.

Jedva pronađoh stazu do svijesti,
Četvoronoške se popeh u normalu.
Trebao bih se opet sa umom sresti,
Prepoznaću dvojnika u ogledalu.

Ne vidim ništa, kao slijep.
Ogledalo prazno u mene gleda.
Dole se još nazire dubok procjep,
Po kojem vise oštrice leda.

Otpad u glavi traži neko mjesto,
Da svo to smeće negdje smjesti.
Da tamo ga odlaže često,
Da ne krene bezumlje da se mrijesti.

Ogledalo prazno u mene gleda...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Vino

Vino je crno, na dnu čaše,
Rasipno ga u sebe točim.
Ludujem dok đavo me jaše,
Dodajem gas, jurim, ne kočim.

Vino se cijedi, šećerom slini,
Vidi ga, kako jarca izigrava!?
Na mostu, kao na maloj bini,
Oko mene još đavo obigrava.

Vino gleda u dušu, jadnu, praznu,
Vidi i ovaj svijet, lošeg zdanja.
Iscrpljen i slomljen, čeka kaznu,
Čovjek što cvili i traži opravdanja!

Vino je crnom obojilo jezik,
Duša se odavno davi u toj boji.
Naprslo ogledalo sakuplja lik,
Od ovih slupanih, ja sam...koji?

Vidi ovaj svijet...

Dopisnik iz Džepova  Snova:
Branislav Makljenović

Ponekad

Nekad mi  ponestane snage,

Pa kažem oštre, grube riječi.

Nekad sam na drugom tasu vage,

Ponekad  sve u meni  ječi.

Nekad  sam gnjida, sebični  mrgud,

Planeta se oko mene ne vrti.

Nekad me sve udari u grud,

I pokaže kako smo nejaki, krti.

Nekad, kad ustanem i  vrisnem,

I opsujem svašta u ogledalo,

Tada se sklupčam, stisnem,

Da ne bi me još, sve ujedalo.

Nekad, nemam za sebe lijepu riječ,

Nego, onako, opalim  u glavu metak.

Pa onda upadnem u tek napravljen kreč,

Taj pad bude, kao skok. Početak.

Nekad, kad  pojavim se grub,

U ogledalu su svi moji grijesi.

Nekad sam stigao do kraja, na rub,

Nekad  Gospode, da li  u  meni  jesi?

Ponekad stvarno nemam snage...

Dopuisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović