Приказивање постова са ознаком šporet. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком šporet. Прикажи све постове

недеља, 11. јануар 2026.

Dim traži put



Ubacio sam zapaljenu šibicu na suve grane u šporetu.

Dodao malo papira iz stare sveske. Još i parče hepo kocke, da se brže razgori.

Ali, dimnjak neće da sarađuje. Vraća dim iz šporeta. Soba je puna tog bijelog otrova. 

Otvorih širom vrata i prozore. Napolju magla i hladno je.

Sve se stapa u sivilo. Još granja. Još papira. Još dima.

Ok. Miran sam. 

Psujem.

Prodžaram žaračem po dnu rešetke. Veseli plamen poskoči.

Dim nađe put kroz dimnjak. 

Povezao se sa maglom i nestao u čeljustima mraka.

Izlazim do podruma po još drva.

Cjepanice su obložene debelim slojem prašine.

Prvo loženje od ranog proljeća.

Zidovi su pohlepno srkali blagu toplotu.

Polomljeno bagrenje je prelazilo u fazu pepela.

Noć se mlitavo navlačila na zamagljene prozore.

Misli skakuću kao svitci. U glavi je kovitlac.

Nešto poznato. 

Nešto kao uže obavija mi grudi. I steže. Samo steže.

Soba je ugrijana. Ne. Soba se umlačila.

Slike na zidu vraćaju sjaj.

Osama dobija besmrtnu formu.

Pukotine se šire. Pustoš grabi široko.

Uže i dalje steže.

Neizgovorene riječi otiču kao ponornica.

Svjedoci nemoći sjede za okruglim stolom.

Dim traži put...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


понедељак, 23. јануар 2017.

Kristalni Maljen



           


Dobro jutro! rekoh sebi u ogledalu.
Pospan lik sa druge strane, ne reče ništa. Telefon objavljuje šest sati. Temperatura je -13C. Razbudih se odmah! Izađoh tiho na ulicu, da ne bi odzvanjala tako prazna. Tišina se pokrila maglom.

Malo niže, ugledah kombi i dim iz auspuha. Sreten je tačan kao EPS-ov račun za struju.

-Jutro! Jesi  zaleđen?

-Dobro jutro! Taman posla! Mašina greje ko šporet!
-E, onda naloži, majstore...

U Skerlićevoj ulazi mladost. Jedno po jedno izranja iz magle. Neki su rođeni ’93. Slutim lep dan.

U Žarkovu kupimo i Željanu, željnu planine. Put ka Valjevu se otvorio.

Kuće kraj puta se nekako skupile, smanjile. Iz njih  vijuga dim, tek upaljenih vatri. Drveće ukočeno, kao da je uhvaćeno u teškoj laži. Na horizontu proviruje sunce, kao crvena glavica kupusa...

Niko ne govori. Okrenem se da proverim ima li živih!? Svi me nasmešeno pogledaše. Kakva ekipa!

-Jeste spremni za malo zimskih radosti?

-Jeeesmoooo!

-To mi se dopada!  Divčibare nas čekaju.

Lajkovac. Lajkovačkom prugom ne ide Mile. Nema žive duše. U selu Divci, nema Vlade Divca. Kroz Mionicu samo vetrić mio...
Kraj serpentina je i početak visoravni. Dočekaše nas Divčibare, okupane zlatom. Tek izašlo sunce se već rasbaškarilo po snegu. Devet je sati. Centar već vrvi od skijaša, sankaša, šetača...          

-Dobro došli!

Brzo se spakovasmo, pa u kafanče na željeni čaj, kafu...

Sat otkuca deset. Vreme je za sneg. Izbegosmo vrevu, krenuvši stazom kroz šumu. Vrlo brzo ostadosmo sami. Planina blešti. Penjemo se ka Crnom vrhu, na visinu od 1096 metara. Nije neki uspon, ali kroz sneg, na nekim mestima i do kolena, pravi je užitak.

Izlaz iz šume direktno na mali proplanak, poprskan kristalima. Stopilo se belo i plavo i tera oko da se izbeči od lepote. Bečismo se neko vreme, pa napred do ski staze. Opet izbegosmo horde skijaša. Opet pravo u šumu, u neugažen, devičanski sneg. Bili smo prvi...

Na sve strane bajka, crtana snežnom olovkom. Smenuju se vidikovci i šumarci. Belina prošarana tragovima lisice. Ovde je sve na svom mestu...

-Hoćemo jednu grupnu, kraj ove stene?

-Hm. Nisam baš za grupno, ali ako se mora...

Vidikovac Velika Pleća, nas je čvrsto držao, dok smo se fotkali grupno, ali i pojedinačno. U daljini, ispod trakaste magle, provirivali  su  vrhovi Ovčara, Zlatibora, Povlena...Svemoćni režiser i scenarista je postavio idilične scene. Božija kinoteka je otvorena 24 časa. Uđosmo...

Ćutljivost brzo preraste u zadovoljno čavrljanje. Doručak u snegu! Može li lepše? Valjevčanka Jovana se priseća nekih uspona na Medvednik. Nikola rafalno puca iz svog Nikona. Marko i Kaća se drže za ruke. Stefan se zagledao u budućnost, dok Željana osmehom rastjeruje pramen magle sa žbuna šipurka.

-Malo se ohladismo. Da ostanemo kao stalna postavka snežnog muzeja?

-Ne, ne!. Idemo nazad.

Istom stazom, razgaženom kao iznošena cipela, vratismo se do centra. Jedni u crkvu, drugi na pijacu. U proseku, da se prekrstimo.

Skoro će dva sata. Ima  dovoljno vremena za još jedan vrh. Prošetasmo do Velikog Golupca. Nađosmo ga na 1056 metara, kako se kupa u belom zlatu. Nismo ga hteli uznemiravati. Samo par fotki, pa nazad, prtinom koja se opružila kao dugačka Anakonda.

Na parkingu je čekao beli kombi, strpljivo kao privezana mazga. Presvlačenje, pa na ručak! Sklepano kafanče i još sklepaniji konobar! Nismo dali ničemo da nam pokvari dan. Topao čaj i nešto hrane, ostaviše utiske na vrhunskom nivou. Sreten se spremao da pešačenje zameni volanom. Napolju se prikradala noć...

-Narode planinarski, jeste li umorni?

Nije bilo odgovora. Samo su oči veselo igrale sa lica, oblivenih rumenilom.

Krug se zatvarao. U kombiju ponovo, blago pospana atmosfera. Rekoh Sretenu:

-Ako zadremaš, samo reci, da pridržim volan.

-Važi! Volim dremuckati u krivinama.

Mesto koje nas je jutros poklonilo suncu, sada pušta da nas guta mrak...

Beograd je već napadao  noć, svim raspoloživim svetlima.

-Sretene, stigli smo!



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović