Dim traži put

Ubacio sam zapaljenu šibicu na suve grane u šporetu.

Dodao malo papira iz stare sveske. Još i parče hepo kocke, da se brže razgori.

Ali, dimnjak neće da sarađuje. Vraća dim iz šporeta. Soba je puna tog bijelog otrova. 

Otvorih širom vrata i prozore. Napolju magla i hladno je.

Sve se stapa u sivilo. Još granja. Još papira. Još dima.

Ok. Miran sam. 

Psujem.

Prodžaram žaračem po dnu rešetke. Veseli plamen poskoči.

Dim nađe put kroz dimnjak. 

Povezao se sa maglom i nestao u čeljustima mraka.

Izlazim do podruma po još drva.

Cjepanice su obložene debelim slojem prašine.

Prvo loženje od ranog proljeća.

Zidovi su pohlepno srkali blagu toplotu.

Polomljeno bagrenje je prelazilo u fazu pepela.

Noć se mlitavo navlačila na zamagljene prozore.

Misli skakuću kao svitci. U glavi je kovitlac.

Nešto poznato. 

Nešto kao uže obavija mi grudi. I steže. Samo steže.

Soba je ugrijana. Ne. Soba se umlačila.

Slike na zidu vraćaju sjaj.

Osama dobija besmrtnu formu.

Pukotine se šire. Pustoš grabi široko.

Uže i dalje steže.

Neizgovorene riječi otiču kao ponornica.

Svjedoci nemoći sjede za okruglim stolom.

Dim traži put...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović