Kamena nizbrdica

Beskrajni govori

Izmišljene priče

Duboka sjajna forma

Budalastih likova

Genijalno ludilo

Grubog sagovornika

Rasadnik dosade

Potpuni gnjavator

Vulgarna doza čoveka

Skupocena jeza

Niz kičmu

Sablasna pojava

Lošeg popodneva

Podbulo lice

Poznate crte

Tihi plač u mraku

Obrisane suze

Sa belog obraza

Ulica proštepana svetlima

Zalazak sunca

Preko kovrdžavih planina

Zrikavci pevaju

Nepristojne pesme

Dan se sakrio

U široke rukave

Jedne iznošene

Ludačke košulje

Noć se spušta lagano

Kamenom nizbrdicom

Nažuljane misli

Naglo skočiše

Kroz poluotvoren prozor

Besmislica razdvaja

Skupljene obrve

Ispod očnih kapaka

Vuče se mesečina...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dim traži put

Ubacio sam zapaljenu šibicu na suve grane u šporetu.

Dodao malo papira iz stare sveske. Još i parče hepo kocke, da se brže razgori.

Ali, dimnjak neće da sarađuje. Vraća dim iz šporeta. Soba je puna tog bijelog otrova. 

Otvorih širom vrata i prozore. Napolju magla i hladno je.

Sve se stapa u sivilo. Još granja. Još papira. Još dima.

Ok. Miran sam. 

Psujem.

Prodžaram žaračem po dnu rešetke. Veseli plamen poskoči.

Dim nađe put kroz dimnjak. 

Povezao se sa maglom i nestao u čeljustima mraka.

Izlazim do podruma po još drva.

Cjepanice su obložene debelim slojem prašine.

Prvo loženje od ranog proljeća.

Zidovi su pohlepno srkali blagu toplotu.

Polomljeno bagrenje je prelazilo u fazu pepela.

Noć se mlitavo navlačila na zamagljene prozore.

Misli skakuću kao svitci. U glavi je kovitlac.

Nešto poznato. 

Nešto kao uže obavija mi grudi. I steže. Samo steže.

Soba je ugrijana. Ne. Soba se umlačila.

Slike na zidu vraćaju sjaj.

Osama dobija besmrtnu formu.

Pukotine se šire. Pustoš grabi široko.

Uže i dalje steže.

Neizgovorene riječi otiču kao ponornica.

Svjedoci nemoći sjede za okruglim stolom.

Dim traži put...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oči mokre od čekanja

Ozbiljno uzvraćen pogled
Ispod kapuljače kišnog ogrtača

Naglo crvenilo na licu
Omekšalo je oholo držanje

Tvoj stav savršenstva

Kalup ozbiljnosti
Je polako mijenjao formu
Dok se uvježbani dio povlačio

Sve vježbe su ostale uzalud
Pred talasom razoružavajućeg
Naleta osmjeha
Kojim  si me  napala
Kao vješt general
Sa svim trupama
U istom trenu

Vještina lažne ravnodušnosti
Se raspadala kao pocjepane
Trake magle pod navalom vjetra

Uobraženi svijet se kršio
U komade
Ostavljajući cijelim
Samo oči, mokre od čekanja

Odlazeći, gazila si strah
Užurbanim korakom
Oštrim štiklama

Da li si ti u oblacima
Ili hodaš ovom zemljom

Vidiš li ponor
Ili te baš briga
Za sve pukotine
Teške naravi

Uznemirena si kao sumrak
Dok sunce preskače brdo
A dan neumorno okreće pedale
Odlazeći na zasluženi počinak

Iznad niskih krovova
Apsolutnog ništavila
Lice ti je prekriveno sjenom

Podignuto ka nebu
Neprestano se penje
Uskom stazom
Iznad strme provalije

Kao da će kiša... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Beznačajna forma

Noćas osjećam da se mijenjam
Smanjujem se u beznačajnu formu
Pomalo suvišan, sbijen u nebitan oblik
Kao neke stare, prastare brvnare

Satjerao sam smrt u ćorsokak
U uzak prostor za zvona u glavi
Za smirenog vrača u sebi
Dok je noć polako odmicala
Uplašena prvim zvucima svitanja
I čudnim pojavama na umornoj planeti
Koja odaje bol šaputavim vriskom

Težak pritisak stvarnosti se naslonio na jutro
Nadolazeća svijetlost se širila naglo
Skidajući mrak sa zidova kao šmirglom

Tiho sam roptao nesuvislu pjesmu
Samo meni poznatog takta
Usklađenu jedino sa gorkim suzama
Koje su lizale niz trepavice
Te zavjese nad umornim, usahlim očima

Novi dan je neočekivano upao u kadar
Prosto se prišunjao, sveže obojen sivilom
Spreman da pobjegne na prvi znak mraka
Neosetljiv na psovke iz ovih gnojnih usta
Ubalavljenih setom besprizornih misli

Izbjeglica iz sopstvenih noćnih mora
Oštar zvuk režanja u mekanoj tišini

Mrzim noć dok odlazi, jača od mene... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Životi

 

Prazni životi kao kuće
Sa zakucanim vratima
Čekaju da budu juče
Završeni u ubogim satima.

Više nije vrijedno truda
Sigurno je moglo bolje
Znao bi zašto i kuda
Uz malo dobre volje

Znaš čemu si prišao
Sve je uzelo gotovu formu
Kako si u sebi život stišao
Zadao poptuno pogrešnu normu.

Put ka cilju nije trajao dugo
Jer je isti potrošen u tami
Sabiti se u sebe, a šta drugo
Sa đavolom umrijeti u istoj jami

Narasta hladnoća i gorčina
Nemaš gdje iz tog mraka
Skupljaš nazive za sto zločina
Ne puštaš unutra ni mrvicu zraka

Blistave zlatne linije
Svijetle u  osušenom snu
Sve si pojeo iz prazne činije
Drhte ti noge, dok hodaš po dnu

Uzmi taj ključ i baci u blato
Napiši pismo i ostavi kraj puta
Neko će pronaći to zakopano zlato
Upaliti svijeću za dušu koja luta

Ludak je pušten na slobodu
Pišem rukopisom jednog stranca
Ujutru, kad sve zvijeri kućama odu
Ispraviću leđa ispod zategnutog ranca 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović