Biće kiše

 

Biće kiše.

 Nebo ubrzano rađa tamne oblake

 Nešto me probada u kolenu

Telo se buni 

Valjda ima neki razlog

Nepoznat stanovnik otključao vrata

Da ga pozdravim ili izbacim

Možda nema loše namere

Jesam li budan

Sanjam

Ne

Dotaknuh koleno

Boli 

Ne sanjam

Ustajem 

Škripi patos

Iza zavese namršteno

Kiša će

Lep dan ne oprašta mrzovolju

Zato se izvlačim iz jutra, tiho kao mačak

Nosim ga u zubima  iz zemlje čuda

Bacam u jamu tišine

Vekovna prašina mi je na licu

Otvorih vrata

Jedan zrak sunca buši gusti oblak

Biće kiše

Slomiću i ovaj dan na komade, kao pogaču 

Umočen u malo soli, može da me dovede do večeri

Posle ću lako

Mrak sve pokriva,samo ako se ne pali svetlo

Sam sebi  sam prijatelj 

Dobro zvuči, ako se izbrusi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Životi

 

Prazni životi kao kuće
Sa zakucanim vratima
Čekaju da budu juče
Završeni u ubogim satima.

Više nije vrijedno truda
Sigurno je moglo bolje
Znao bi zašto i kuda
Uz malo dobre volje

Znaš čemu si prišao
Sve je uzelo gotovu formu
Kako si u sebi život stišao
Zadao poptuno pogrešnu normu.

Put ka cilju nije trajao dugo
Jer je isti potrošen u tami
Sabiti se u sebe, a šta drugo
Sa đavolom umrijeti u istoj jami

Narasta hladnoća i gorčina
Nemaš gdje iz tog mraka
Skupljaš nazive za sto zločina
Ne puštaš unutra ni mrvicu zraka

Blistave zlatne linije
Svijetle u  osušenom snu
Sve si pojeo iz prazne činije
Drhte ti noge, dok hodaš po dnu

Uzmi taj ključ i baci u blato
Napiši pismo i ostavi kraj puta
Neko će pronaći to zakopano zlato
Upaliti svijeću za dušu koja luta

Ludak je pušten na slobodu
Pišem rukopisom jednog stranca
Ujutru, kad sve zvijeri kućama odu
Ispraviću leđa ispod zategnutog ranca 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,
Pod njenim kopitima sve je meko.
Kroz tunel upadam u duboku jamu,
Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,
Samo misao šišti do pucanja.
Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,
Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,
Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.
Od jutra me dijeli nevidljivi most,
Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,
Otkinuta linija iz oka se vuče.
Dok žanjem te, kliziš kao zrno,
Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,
Crna ,kao da se boji u nit zlata.
Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,
Sa koje padam u jezera od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,
U kaskadama pršti, stvara pjenu.
Vidim ti oko, i na uglu kap,
Na trepavici vidim vodenu sjenu...

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,
Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.
Da budeš crv u hrastovoj  kori,
Kroz lišće bukava, skrivena viriš.

Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,
I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.
Uspjevam da otvorene rane posolim,
Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crna ,kao da se boji u nit zlata.

Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,

Sa koje padam u jezera  od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko, i na uglu kap,

Otkinutu trepavicu, vodenu sjenu.

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.

Da budeš crv u hrastovoj, raspukloj kori,

Kroz  lišće bukava, sasvim skrivena viriš.

Volio bih da si tu, i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Svijetlo i tama

Novi grad me noćas upija,
Nove svijetiljke bude pogled.
Sa novih lica osmjeh sija,
Nova pitanja idu u slijed.

Lako je ići putem ka dole,
Pustiti koljena da klecaju.
Kad je kraj, putovanja bole!
Na kraju, zar ne, ljudu jecaju?

Zaboravi odmah sve priče,
Koje su  napisale  davno,Jude.
I to ime, što neko ga sriče,
Neka tvoje novo ime bude.

Pusti tvrdo da bude meko,
Pusti nek svijetlo bude tama.
Neka te odmah zagrli neko,
Nikako noćas ne budi sama.

Ako te neko zamoli za ples,
Samo ovlaš nek oko zasija.
Neka usna oblikuje-yes,
Pa neka nestanemo, ti i ja.

Noćas nikako ne budi sama,
Dovoljan je ovaj usamljen slučaj.
Do jutra mi budi duboka jama,
Kad propadnem, ti je samo zaključaj.

Nikako sama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović