Odraz senke

Žice iznad trolejbusa cvrče strujnim performansima. 
Samo sam senka, sa rancem na leđima. U njemu hrpa snova i propuh što prolazi kroz pokvarene rajfešluse. 
Pomislih da grad tone ispod kružnog toka, grleći Slaviju, onako okruglu i bucmastu.
Nestadoh i sam ispod uleglog sloja asfalta, bleštavog od malo kiše, koja je nedavno  padala.
„Gospođo, gde se odmara napaćeni pogled, utorkom uveče“?
„Ju, strašno! Da li ste normalni“!?
„Normalan? Ne, hvala! Možda samo četvrtkom“!
Ipak, ispratila me je sa podignutom levom obrvom, prateći liniju mog hodanja, pogledom od mrkog uglja.
Noć, umorna i hladna, stiže me pred Vračarom. Ulične svetiljke mi namiguju u prolazu. Trotoari skaču ispod cipela. Dotače me dah treptaja jednog para ženskih trepavica. Odlepršaše negde dole, ka železničkoj stanici.  Na okretnici šarenih autobusa, sretoh sebe u neopranim staklima  izloga.  Brojevi se otkidaju od stanične oznake, čupajući svetlo iz mraka.
A nebo, svod ogromne tame, uhvaćeno u sopstvenom curenju ka svitanju, obuhvati mi skvrčenu misao. Ispod ukočenog pogleda, razvukao se osmeh, dajući snu prostor da oživi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Svijetlo i tama

Novi grad me noćas upija,
Nove svijetiljke bude pogled.
Sa novih lica osmjeh sija,
Nova pitanja idu u slijed.

Lako je ići putem ka dole,
Pustiti koljena da klecaju.
Kad je kraj, putovanja bole!
Na kraju, zar ne, ljudu jecaju?

Zaboravi odmah sve priče,
Koje su  napisale  davno,Jude.
I to ime, što neko ga sriče,
Neka tvoje novo ime bude.

Pusti tvrdo da bude meko,
Pusti nek svijetlo bude tama.
Neka te odmah zagrli neko,
Nikako noćas ne budi sama.

Ako te neko zamoli za ples,
Samo ovlaš nek oko zasija.
Neka usna oblikuje-yes,
Pa neka nestanemo, ti i ja.

Noćas nikako ne budi sama,
Dovoljan je ovaj usamljen slučaj.
Do jutra mi budi duboka jama,
Kad propadnem, ti je samo zaključaj.

Nikako sama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović