четвртак, 30. новембар 2017.

Nepoznati predjeli





Ubija me ovo večernje tumaranje,
Po nepoznatim predjelima,
Koji prebrzo postaju poznati,
I dobijaju obrise već viđenog.

Da, to sam ti htio reći...

Ako se bilo šta  ne promjeni,
U mislima što plutaju tom barom,
Ustajalom žabokrečinom uma,
Biću jedini koji uživa u truleži.

Da, to sam ti htio reći...

Ugledaš li pticu na zapadnoj strani,
Znaj da je prošlo vrijeme čuda,
I da nadolazi običan život,
Na krilima posutim prahom polena.

Da, to sam ti htio reći...

Vidiš kako sate uredno sijeku na minute,
Dok opiljci sekundi pršte po podu,
Onom istom zemljanom, utabanom,
Nogama tek pristiglim odnekud.

Da, to sam ti htio reći...

Neka te ne bude sramota,
Da kažeš sebi direktno u facu:
Pristao sam dobrovoljno na laž,
Kupujući istinu iz neprovjerenih izvora.

Da, to sam ti htio reći...

I ne brini više o tome šta ti govorim,
Jer i sam se batrgam između riječi,
I poznatog osjaćaja navale adrenalina,
Iz žustro načinjenih strojevih koraka.

Da, to sam ti htio reći...

I dalje me ubija ovo noćno tumaranje,
Rukama koje bespomoćno pipaju u tami,
Ostavljajući  jedva vidljiv trag na poljima,
Posutim prahom polena, sa krila jedne ptice.

Ali, to sam ti već rekao...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 27. новембар 2017.

Glava u oblaku






Kotrljaju se polovne riječi,


Sa umornih, stisnutih usana.


Gazeći misli kao preraslu travu,


Koračam po sred neizbježnog.



Dobro je, da bolje ne može...




Stisnutim zubima grizem vazduh,


Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.


Zadah umiranja oblaže nosnice.


Svaki udisaj donosi još malo agonije.



Dobro je, da bolje ne može...




Iako maločas otjerane iz glave,


Opet se skupljaju po ćoškovima,


Misli koje čine um vrlo trulim,


I spremnim na svaku vrstu dogovora.



Dobro je, da bolje ne može...





Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,


I za malo mi to na tren i uspjeva.


Zakačih ga nakostriješenom obrvom,


I sav kišni teret sruči mi se na glavu.



Dobro je, da bolje ne može...



Tako mokar, otvaram ukočena usta,


Hvatajući još malo sirovog zraka,


Skupljajući snagu za dodatni korak,


Korak koji me do sada nije odveo nikuda.



Dobro je, da bolje ne može...





Ovog puta sam spreman za skok.


Spremna je i litica da odbije eho,


Kada se otme krik iz grla,


Kojim se i dalje branim od propadanja.



Dobro je, da bolje ne može...




Dopisnik iz Džepova Snova:


Branislav  Makljenović

среда, 22. новембар 2017.

Put u zavičaj




Ako se ikada vratim,
Sa davno započetih puteva,
Biće to sigurno sredinom novembra,
Jer jedino tada mogu stati.

Stadoh na putu za zavičaj...

Zato i ne žurim sa povratkom,
I negdje usput pričam priču,
O putovanjima, jednom čovjeku,
Koji se osmjelio to tražiti.

Pričah o putu za zavičaj...

Pitao me taj čovjek svakakve stvari.
Na primjer: sa kog izvora vodu točim,
I zašto me svrbi baš lijevi dlan,
Zašto ne desni, kad ga već češem?

Svrbio me put za zavičaj...

Stajalo me dosta strpljenja,
Da mu objasnim odakle dolazim.
Da vodu ne točim nigdje,
Već po vodi hodam, odavno.

Po vodi hodah za zavičaj...

Samo je odmahnuo rukom,
Taj ljubopitljivi čovjek,
I rekao snažnim i promuklim glasom:
Nastavi svoj put do sunčevih terasa.

Nastavljah put za zavičaj...

Zauzmi stolicu u prvim redovima,
Stavi ruku preko umornog koljena,
Pogledaj direktno u sunce,
I zamisli da si  tek na početku.

Gledah u sunce na putu za zavičaj...

Zamisli da ti je odnekud poznat,
Neugaženi put kojim hodaš,
I da te svrbe zadebljali tabani,
Od ispucale zemlje koju zoveš- zavičaj.

Zamislih  da svim putevima stižem u... zavičaj.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 13. новембар 2017.

Igra opadanja




Sasipam ulje na vatru,

Gledajući kako se izvija dim,

Iz to malo zavodljivog plamena,

Što razigrava sjene po zidu.



Osjećaj vreline kruži venama,

Dok digitalni časovnik pljucka minute,

Koje ne ostavljaju traga ni na čemu,

Pa ni na mojim nabreklim nogama.



Trujem se nekom glasnom muzikom,

Hvatajući ovlašni pogled,

Žene sa nacrtanim, debelim obrvama,

Koje su pravile nesigurni upitnik.



Novembar me pomalo guši,

Svojim ishitrenim pokušajima,

Da po svaku cijenu zasjeni,

Već zaboravljeni sloj oktobra.



Na đonovima izlizanih cipela,

Zalijepljeno lišće izgara od želje,

Da još jednom ponovi igru opadanja.

Igru koju i sam volim ponoviti.



Zarobljen u ljušturu, obojenu sivom,

Puštam noge da idu dalje,

Znajući granice koje okružuju,

I ono malo što stoji na njima.



Nebo ne pravi razliku...



Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Kišni dan






U džepu kaputa su mrvice,

Smrvljene kifle od juče.

Miris plijesni privlači pticu,

Da sleti na ispruženi dlan.



Hladno je i kiša pada...



Pognute glave grebem kragnu,

I nesvjesno krećem ka rijeci.

Usput gledam vrhove cipela,

Kojima markiram nesiguran pravac.



Hladno je i kiša pada...



Kapi proklizavaju sa rukava,

Polivajući suva mjesta na ulici.

Krajem oka slutim sivilo neba,

Ne nadam se ničemu, samo hodam.



Hladno je i kiša pada...



Prelazim tramvajske šine,

Tamo gdje se račvaju riječi.

Sudeći po uglačanosti,

Jedna je upravo izgovorena.



Hladno je i kiša pada...



Vrlo blizu čujem škripu metala,

U isti tren izbijam na strmu obalu.

Rijeka stenje od bremenitosti.

Jedan vrtlog se okreće oko sebe.



Hladno je i kiša pada...



Rijeka odnosi gomile prošlosti,

I nemam ništa protiv toga.

Samo pokušavam da nađem oslonac,

U mislima koje plivaju, jer:



Hladno je i kiša pada...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

понедељак, 06. новембар 2017.

Retrovizor




Tek probuđeno sunce,

Sjuri se niz jedan uglačan oluk,

Pravo u oči sivoj mački,

Dok je protezala pospano tijelo.



Jedan zrak se prebacio,

Preko limenog, hladnog krova,

Cijepajući jutro na dva dijela,

I čineći da noć postane otpadak.



Zlatna nit jedva proviri lagano,

Pa preko krova naglo pade u bezdan,

Jednog odvoda sa rešetkama,

Grčevito se držeći za parče stakla.



Zanijemila od previše svjetlosti,

Vrana je bijesno ispustila orah,

Gledajući sa elektro vodova,

Kako se asfalt ubrzano približava.



Niz strminu pokvašene ulice,

Klizi stari i reumatični Reno 4,

Na čijem lijevom retrovizoru,

Sunce i žena popravljaju frizuru.



Jutro se otelo od noći...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

петак, 03. новембар 2017.

Veliko srce


Negdje u meni gore vatre,

Udišem sopstveni dim i idem,

Daleko, tamo gdje se ništa ne čuje,

I vrijeme, uglavnom ne postoji.



Udišem dim i padam...



Najbolje znam sta rade vjetrovi,

Kad polude i raznose pepeo,

Tek ugašenih, hladnih požara,

Dok dan napušta stalno utočište.



Udišem dim i idem...



Koraci se pretvaraju u trk,

Gazim nogama svoju sjenu.

Zakačenu za povijena leđa,

I probijam se u topli mrak.



Udišem dim i idem...



Saplićem se dok trčim,

O eho udaraca potkovanih cipela.

Grabim od ptice jedno krilo,

Jer nemam vremena da čekam cilj.



Udišem dim i idem...



Padam na koljena, a iz poderotine,

Poteče tanak mlaz cinizma,

I vene prokrvariše  bojom  mastila,

Dok veliki slikar vuče poslednji potez.



Udišem dim i idem...



Podigoh pogled, a drvo se raširi,

Pred očima crvenim od stida.

Polako ustadoh i zagrlih debelo stablo,

Osluškujući otkucaje velikog srca.



Udišem dim i ustajem...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović