Anestezija

 

 

Hladno je veče. Pada sitna kiša. Nešto sam depresivan. Skuvah čaj. Odvratan. Skuvah kafu. Može proći.

Samo da nije tog glupog zvuka iz oluka.

-Takakkakakaka...

Kapi  za mučenje. Nekome i to prija. Baš sam nadrndan. 

I soba je mučna. Zidovi se zbijaju. Kao da se ogromna presa pomera.

- Bilo bi dobro da malo izađem.

-Ali kiša pada.

-Pa šta.

- Ništa.

- Mrzi me da se pomeram.

- Ne spava mi se. Još je rano.

- Šta da radim?

-Da popijem neku pilulu? To je tek gadno!

- Anestezija!

-Možda ipak.

-Razmisli.

- A šta da razmislim?

- Glava mi je u presi.

-Čudan si.

-Jesam.

-Mnogo si sam.

-Jesam.

-Pa,šta ti je?

-Ništa.

-Kako ništa? Jesi li bolestan?

-Nisam. Dosadan si!

- Ja dosadan!? Pogledaj se.

-Gledam. Nema ničega.

-E, baš si lud!

-E, baš ti hvala!

Kiša je i dalje padala. Pio sam kafu u malim gutljajima. Na prozoru su se topile muzge mokre prašine. Napolju se i drveće stislo. Jedna grlica stoji na grani, strpljivo kisnući. Da li je njoj hladno? Da li je depresivna? Ne bih rekao.

-A muzika?

-Šta muzika?

-Da pustiš neku stvar?

-Nešto veselo i živahno?

-Nik Kejv-Duboka voda?

-Uf! Uf!

-Šta?

-Ma, demetrin je sasvim ok.

-Misliš?

-Ne mislim. Znam.

Kiša ne odustaje.

Koračam kroz duboku vodu u pravcu nemirnog sna...

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Još jedan dan

Još jedan dan, sav mokar od kiše,
Prolazi i ostavlja lokve iza sebe.
Još jedan od kog ne može da se diše,
Kao da za vratom ogromni pacov grebe.

Još jedan dan, od kojeg neću pobjeći,
Mada, nemam kuda i da to hoću.
Samo ću se po glavi pokriti i leći,
I gledati kako izgleda ovaj dan, noću.

Jos jedan dan, kroz prozor se drznuo,
Posmatram  ga kako mokrom ulicom hoda.
Svjetlošću  me samo malo okrznuo,
Prateći trag što trotoarom ostavlja voda.

Još jedan dan, koji sam čekao od juče,
Grleći jednom, gurajući ga drugom rukom.
Da prodjem kroz oluk, kiša me vuče,
Još jedan dan se nasmješio sa mukom.

Još jedan dan se nastanio u kući,
Gdje nema zidova ni oslonca.
Još ću ispod jednog crtu podvući,
Vrišteći kao para iz expresnog lonca.

Još jedan dan se našalio sa nama,
Igrajući prevrtljivu igru života i smrti.
Tu dole, niz cestu, pojavljuje se tama,
A oko nje se svjetlost usplahireno vrti.

Još jedan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Retrovizor

Tek probuđeno sunce,

Sjuri se niz jedan uglačan oluk,

Pravo u oči sivoj mački,

Dok je protezala pospano tijelo.

Jedan zrak se prebacio,

Preko limenog, hladnog krova,

Cijepajući jutro na dva dijela,

I čineći da noć postane otpadak.

Zlatna nit jedva proviri lagano,

Pa preko krova naglo pade u bezdan,

Jednog odvoda sa rešetkama,

Grčevito se držeći za parče stakla.

Zanijemila od previše svjetlosti,

Vrana je bijesno ispustila orah,

Gledajući sa elektro vodova,

Kako se asfalt ubrzano približava.

Niz strminu pokvašene ulice,

Klizi stari i reumatični Reno 4,

Na čijem lijevom retrovizoru,

Sunce i žena popravljaju frizuru.

Jutro se otelo od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kiša

Nešto se čuje, kao da rominja?

Niz oluk se slijeva, utvare pravi.

Na  krovu  vodeno kamenje tinja,

U uho silaze u koloni, krilati mravi.

Preko stakla na prozoru se cijedi,

Prašinu razlijeva u  nemiran potok.

Jaka želja sada potpuno blijedi,

Kroz arterije je samo minimalan dotok.

Rovit sam, a ti si puna sna,

Želim da te pitam neka pitanja!

Dodirneš li moja duboka dna,

Dotaknu ću  dan prije svitanja.

Ne pričaj, ništa ne govori, ćuti!

Zagrli samo dah slomljen na ramenu.

Mokar sav bliješti, pramen žuti,

U  porama jednom gluvom kamenu.

Cijedim  se kao  škrt osmjeh,

Kao ostatak besane noći.

U plućima duva kovački mijeh,

Vodeni vrač pokazuje vodene moći.

Digao sam ruke, nemam šta da štitim,

Bože, na  toj rijeci sam pozvani gost.

Moja glad me hrani, ostavlja sitim,

U mojoj duši vlada nezapamćeni post.

Dotaknu ću dan prije svitanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović