Retrovizor

Tek probuđeno sunce,

Sjuri se niz jedan uglačan oluk,

Pravo u oči sivoj mački,

Dok je protezala pospano tijelo.

Jedan zrak se prebacio,

Preko limenog, hladnog krova,

Cijepajući jutro na dva dijela,

I čineći da noć postane otpadak.

Zlatna nit jedva proviri lagano,

Pa preko krova naglo pade u bezdan,

Jednog odvoda sa rešetkama,

Grčevito se držeći za parče stakla.

Zanijemila od previše svjetlosti,

Vrana je bijesno ispustila orah,

Gledajući sa elektro vodova,

Kako se asfalt ubrzano približava.

Niz strminu pokvašene ulice,

Klizi stari i reumatični Reno 4,

Na čijem lijevom retrovizoru,

Sunce i žena popravljaju frizuru.

Jutro se otelo od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović