Nepoznati predjeli

Ubija me ovo večernje tumaranje,

Po nepoznatim predjelima,

Koji prebrzo postaju poznati,

I dobijaju obrise već viđenog.

Da, to sam ti htio reći...

Ako se bilo šta  ne promjeni,

U mislima što plutaju tom barom,

Ustajalom žabokrečinom uma,

Biću jedini koji uživa u truleži.

Da, to sam ti htio reći...

Ugledaš li pticu na zapadnoj strani,

Znaj da je prošlo vrijeme čuda,

I da nadolazi običan život,

Na krilima posutim prahom polena.

Da, to sam ti htio reći...

Vidiš kako sate uredno sijeku na minute,

Dok opiljci sekundi pršte po podu,

Onom istom zemljanom, utabanom,

Nogama tek pristiglim odnekud.

Da, to sam ti htio reći...

Neka te ne bude sramota,

Da kažeš sebi direktno u facu:

Pristao sam dobrovoljno na laž,

Kupujući istinu iz neprovjerenih izvora.

Da, to sam ti htio reći...

I ne brini više o tome šta ti govorim,

Jer i sam se batrgam između riječi,

I poznatog osjaćaja navale adrenalina,

Iz žustro načinjenih strojevih koraka.

Da, to sam ti htio reći...

I dalje me ubija ovo noćno tumaranje,

Rukama koje bespomoćno pipaju u tami,

Ostavljajući  jedva vidljiv trag na poljima,

Posutim prahom polena, sa krila jedne ptice.

Ali, to sam ti već rekao...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović