Kotrljaju se polovne riječi,
Sa umornih, stisnutih usana.
Gazeći
misli kao preraslu travu,
Koračam
po sred neizbježnog.
Dobro
je, da bolje ne može...
Stisnutim
zubima grizem vazduh,
Što
izlazi iz škrto naduvanih pluća.
Zadah
umiranja oblaže nosnice.
Svaki
udisaj donosi još malo agonije.
Iako
maločas otjerane iz glave,
Opet
se skupljaju po ćoškovima,
Misli
koje čine um vrlo trulim,
I
spremnim na svaku vrstu dogovora.
Pokušavam
u skoku glavom dotaći oblak,
I
za malo mi to na tren i uspjeva.
Zakačih
ga nakostriješenom obrvom,
I
sav kišni teret sruči mi se na glavu.
Dobro
je, da bolje ne može...
Tako
mokar, otvaram ukočena usta,
Hvatajući
još malo sirovog zraka,
Skupljajući
snagu za dodatni korak,
Korak
koji me do sada nije odveo nikuda.
Ovog
puta sam spreman za skok.
Spremna
je i litica da odbije eho,
Kada
se otme krik iz grla,
Kojim
se i dalje branim od propadanja.
Dopisnik
iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар