U senci ruja

U senci široke krošnje ruja, polako ulazim u jutro, 

opčinjen cvrkutom pažljivo zaljubljenih ptica. 

Svežina ranih časova pravi kratku barijeru nadolazećoj vrelini dana.

Samo sedim i ćutim. Ništa ne mislim. Dopuštam da se svet oko mene sam predstavi i imenuje.

Mirisi se produbljuju. Kroz nos prolazi čisti titraj vazduha.

Tišinu na kratko probija jedan stršljen, slećući kao helikopter na žbun jorgovana.

Imaju neku tajnu vezu.

Pored mojih, Đina proteže leno svoje duge, pseće noge.

Lagano, dan otvara širom svoja vrata...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Zaigraj na ivici

Puno je vremena prošlo

Od kako sam sklopio oči

Sišao do dna

Puste kuće

Hodam polako

Dok škripi pod

Puno vremena

Nigde nikoga

Zašto sam dole

Da osetim tišinu

Da dotaknem mir

Izgubljenu istinu

Ljudi se smeju

Odlaze nekud

Gde nije duboko

Makar malo površine

Samo da nije skroz crno

Može i ulica

Neki ugao

Samo nek je dom

Da osetim

Da si tu

Da ostaješ

Nikud ne ideš

Jer ti je karta

Samo za jedan pravac

Zato budi čvrsto tu

Osloni se na prazan prostor

Koji nas deli

Na taj zasićeni vazduh

Ničeg nema

A sve je već tu

Pokušaj da preletiš

Raširi sve te moći

I pusti se

Nema te linije

Koju nećeš preći

Nema tog mosta

Koji nećeš srušiti

Niti priče

Koju nećeš prećutati

Zaigraj na ivici

Ne silazi

Nije bezbedno

Nemoj... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Putem vučem svoje korenje

Putem vučem svoje korenje

Vreme prolazi i bez popravke

Prepoznajem ti more ispod marame

Ne pitaj kada ni gde

Ne govori ništa

Dok ti svetlo titra u očima

Utireš vidljivu maršrutu
U nekom običnom danu

Nekog ranog jutra
Stazom pored potoka
Omekšalom od proleća

Dok dobro poznati predeli
Pristižu kao razglednica
Sa par lepih pozdrava

Uz blesak sunca što lomi vazduh

Ostrvo si sa pojačanom stražom
I podignutom visokom ogradom
Da duša ne pobegne

Pukotine, ponori, krici

Srebro na ivici dana

Minuti, sati, vekovi

Zategnuta koža na čelu

Uobrazilja ističe kroz sporedni ulaz

Škripaju kosti sumnje

Bol kao nož probada dan

Osmeh je ukraden

Sa ugla usana
Ledenice vise niz lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ako mi zoveš srce

Ako mi zoveš srce

Nedostupno je

Neki kvar na levoj predkomori

Radovi u toku

Bolje pljesni dlanovima
Vikni u prljav vazduh
Bar jednu česticu čistog

Umeš ti to

Ne zaboravi

Ponovi to mnogo puta

Stavi čvrsto šaku na grudi
Udahni
Izdahni

Jednom za dobro jutro
Stotinu puta za laku noć

Ako mi zoveš srce
Nedostupno je

Taj pogled
Što rašiva šavove

Oči sazdane od kristala
Kojima tetoviraš vesti
Iz zona probuđene svesti

Ruke koje gube dodir

Noge koje beže

Ako mi zoveš srce
Glasom koji reže
Nedostupno je

Možda smo se sreli
Posle nekog ozbiljnog nevremena

Pokisli od udara sujete

Smoždeni naletom gordosti

Možda upravo prolazimo
Jedno pored drugog

Ali To nije dovoljno blizu

Jer ako mi zoveš srce
Nedostupno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Toboganom do pakla

Ćute vrhovi

Dok ćutke koračam

U dubokom snu

Na mekom putu

Noćnog neba sjećanja

Preko mostova
Sa vazduhom oko uha

Sa tamom u oku
Koje uporno traži
Neke neviđene boje

Neku svrhu

Otvoren svijet
Pogodan čulima

Dovoljan za sve

Za bića sazdana

Od visine
Od daljine
Od dubine

Neprolazni svijet

Za ove borbe
I puteve
Očigledno prolazne

Unutrašnji svijet
Obmanjen radostima
Osokoljen tugom

Stepenicama do vrata raja
Toboganom  do pakla

Još jednu vožnju, molim

Da se posle uspona
Naglo sunovratim
U obliku beznačajne mrlje

Dok nestaje stvaran svijet

Neviđeno širok
Beskrajno veliki

Putem uglačanim
Vrhunskim sjajem
Nepresušne potrebe
Da daljine dobiju smisao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prikradanje

 

Slušam te kako dišeš,

Tiho, polako, vrlo duboko.

Novu stranicu grudima pišeš,

Prvi redovi su gore, visoko.

Volim taj ritam, poluotvorene usne,

Vazduh srčeš, kao da nema više.

Prikradam ti se u nemirne sne,

Na prstima, lagano, ne mogu tiše.

Na pauzi ti ulazim u snove,

Kad su na granici sa javom.

Provučem se kroz otvore nove,

I tamo se razbaškarim glavom.

Ubrzo se pluća zagrle, stope,

I oba srca postaju jedno.

Ubrzo i ti se u mene pope,

Tada sve postaje svejedno.

Slušam te kako dišeš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bjesomučni ples

 

 

U sred duboke tišine

Naleti snažan vjetar

I zadrhta zemlja pod nogama

Uskovitla se vreo vazduh

Po krošnjama drveća

Pa lišće započe bjesomučni ples

Koji je ličio na aplauz

Mnogobrojnih, suvih dlanova

Ili na šuštanje haljina

U  Bečkom ili  nekom drugom dvoru

Na prijemu kod nadvojvotkinje

 Marije Tereze

Gdje je sve  uzavrelo od strasti

Dok je sa ogromnog trema

Stizala buka i nervozni prasak

Uskovitlanog vjetra

Nalik na jato velikih ptica

Koje bježe pod navalom

Ljetnjeg pomamljenog vihora

I sve kao da je puklo

Okupiralo nebo i vazduh

Odjednom je  zavladala duboka tišina

Kao oda veličanstvenom pražnjenju

Nebo je dobilo boju olova

A čovjek sjaj u očima

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Izađi

 

Napokon, izađi iz mog života,

Vrata su ti lijevo, iza srca.

Preskoči preko zaraslog plota,

Ponesi i tu suzu što iz oka frca.

Ne okreći se, hodaj, samo idi,

Svi tvoji tragovi biće brisani.

Ne brini, niko neće ni da vidi,

Kako izdišem vazduh, već disani.

Kad padneš u dubok, raspuknut klanac,

Biće to kraj neoprostive, sulude trke.

Potpuno se prekida dugački, čelični lanac,

Karike zveckaju kroz noći, potpuno mrke.

Nikako neću da mislim o tebi,

Žuboreći nestaješ sa rijekom snova.

Kožu si gužvala, sad je zagrebi,

Neminovno dolazi neka druga, nova...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pustoš

Pustoš se probija iz oka,
Sreli smo se samo par puta.
Napadaš me četama sa boka!
Niz leđa ti je sigurna ruta.

Kako da ti kažem neke stvari?
Bojim se da ništa ne vrijede!
I ovaj mjesec osmjehom sve kvari.
Dok neko u meni moje riječi jede!

Ne vidim te, ali osjećam da tu si!
Noktima te kroz vreo vazduh grebem.
Da li te posjećuju poponoćni dusi?
Pred istim vratima već odavno zebem.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Sjene

Udaviše me ove sjene,
Što se uz mene penju.
Kao da mi kidaju zjene,
Kao da u meni stenju.

Vade me tvoje usne,
Kad ih dotaknem svojim.
Osjećam da su ukusne,
Valjda se toga i bojim.

Usne su ti  kao otrov,
Ako ih poljubim, umrijeh.
Nema veze, biću ti krov,
Dok od nevinosti gradiš grijeh.

Upravo bludim kroz tvoje danas,
Probijam se kroz tvoja vrata.
Mislim da tu nema mnogo za nas,
Dok padaju sekunde iz sata.

Udaviše me ove sjene,
I nemam pojma šta ću sa njima.
Šta ću kad prođu mjesečeve mjene?
I šta ću kad dođe bijela zima?

Pokaži mi put, neku stazu,
Budi mi vodič kad je frka.
Kako de se ne smrznem na tom mrazu?
Kako, kad noć je užasno mrka?

Sjećam se  tvojih zaborava,
Kako me obilaze tvoja htijenja.
Kako za tren postaneš prava,
Kako se stvarnost ubrzano mijenja.

Osjećam sjene, usne su ti po meni,
Tom kožom me kroz dah diraš.
Hajde, polako ka meni  kreni,
Koga ćeš, ako ne mene da biraš?

Udaviše me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Bubnjevi tišine

Tamo gdje  sunce uvijek sija,
Bićemo sami, sve dok nam prija.

U predjelu između snijega i neba, umirala je noć. Dan se  provlačio pred nenametljivim jutrom. Gazim po dubokom snijegu, praveći prtinu, koja će uskoro nestati. Neizgovorene riječi su mi curile sa usana. Umjesto riječi škripe đonovi cipela. Korak po korak, dah po dah. Bjelina silno zablješta unaokolo. Oči nenavikle, gube se duboko ispod obrva. Da li snijeg čuje misli? Ili nema šta da čuje iz smrznute glave. Oblačići vodene pare vlaže moj nos. Hladan, crven i mokar, siječe ledeni vazduh.

Hodam najtiše što mogu, a kao da planina škripi. Pljujem nakupljenu pljuvačku, koja pravi ledenu igračku. Sam i ćutljiv, sa grčem umora na licu, penjem se ka vrhu. Drveće povremeno otresa zaleđeni teret sa lišća. Zvuci šume čine tišinu ubojitom. Kao da se vječnost navalila na ovaj tren, pun neke strepnje. Vječnost, kao ogromni glečer, ispod kojeg protiče uspavana rijeka života.

Sam sam. Gledam još  upornije u nebo što se zaplavilo i ne da danu nikuda iz njegovog okvira. Jutro je već nakvasalo, želeći ubrzano da preda svoju smjenu, ali daleko je podne. Prolaze slike kroz glavu i tjeraju prošlost u budućnost. Svim silama ostajem u sadašnjem trenutku, koji je takav kakav jeste. Naprežem se da dišem samo na nos. U ustima i dalje neizgovorene riječi. Gazim kroz duboku bjelinu, riješen da istjeram sve  misli na površinu. Neka se malo provjetre.

Uskoro će i podne. Momenat u kojem dan stoji na blistavoj klizaljci, spremajući se za jak trzaj, kojim će se uputiti ka još jednom kraju. Kapa mi draži tjeme. Svrbe me i vrhovi kose, spljoštene ispod uglačane vune. Nesnosni svrab prolazi. Noge same koračaju. Ne osjećam ništa. Samo pratim kako koljena dostižu svoj vrhunac, prije nego nestanu iz vida. Hodam, škripim, huktim. Zaleđene grane ukočeno odaju počast zimskoj vojsci. Nebo hrabro podnosi  bijele tragove aviona. Sve sam bliže vrhu, a on kao da nestaje. Kao da izbacuje pijune u šahovskoj igri zavaravanja. Samo još ovaj. Eno ga tamo iza. Eno ga...

I dalje tišina bubnja u ušima. Dan je već skinuo radno odijelo. Jedna strana je već u kućnom ogrtaču, dok drugu priprema da ubaci u prazan rukav. Odjednom se pojavi i vrh. Smješkajući se kristalima, kao da se izvinjava, što je, eto, malo smeten i zameten. I što nema čime da me počasti, jer sam banuo, tako bez najave. Napravih još nekoliko koraka i nagazih baš na taj njegov stidljivi dio. I čuh kako nešto puče. Duboko u meni je pukla brana, stvorena od raznog otpada. Nisam ni znao da se stvorilo jezero, dok sve nije pokuljalo napolje.A napolju je je umirao dan, dok mu je noć zadavala završni udarac.U predjelu između snijega i neba,rađao se mrak...

Tamo gdje sunce uvjek sija,
Hodamo putem koji nam prija...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U blesku vode

Pitam naraslu napetost, gde si?
Reče mi, potraži je u blesku vode.
Okrećem se, gledam, u vazduhu visi,
Dugačko sećanje što misli mi bode!

Ne znam ti ime, ništa o tebi!
Samo me zrak probija iz oka!
Zubima na usni mi znak zagrebi.
Nek curi krv isceđenog soka.

Da ti kažem nešto lepo?
Nešto neposredno u uho?
Gledam te, a sve mi je slepo,
Dotičem te, a sve mi je gluho.

Vidim te u blesku vode...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Moždana futrola

Otresam jutro sa mokre kose,
Puštajući dan da preuzme kontrolu.
Sa zemljom su se spojile noge bose
I sve su misli upale u moždanu futrolu.

Njušim vazduh što miriše na krv,
Pluća se pretvaraju u užareni mijeh.
Zemlja  me steže, jer bijedni sam crv,
Sve moje nevino, sada je već grijeh.

Rijeka je krenula od sopstvenog izvora,
Zanesena ljepotom, njena prošlost je sada.
Sve što je zastalo, pokrenuti se mora,
Jer dole na ušću, potpuni mir vlada.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Optička varka

Sedela je na toj klupi, u parku,
I jela grožđe iz papirne kese.
Žedno sam je upijao, tu optičku varku,
Prizori koji, samo ponekad se dese.

Zašto sam je gledao u ruke,
Te duge, elegantno obložene kosti?
Sazrela zrna žvakala uz zvuke,
Očima je sunce probala probosti.

Sedoh na  jednu praznu klupu,
Prebacivši levu, preko desne noge.
Odjednom osetih neku tugu tupu,
Što podseća na one, što preboleh mnoge.

Duboko udahnuh,do vrha u pluća,
Osetih u glavi potpunu tišinu.
Kao kad odjednom,opusti neka kuća,
Sve me začas tom tišinom ošinu.

Da li još ponekad sediš, 
Na istoj klupi, dole na dnu parka?
Crvenilo iz lica u bledilo cediš,
Da li je taj susret bio samo varka?

Ako nisi tamo, jesi tu u meni,
Prisećam se svakog  trena, vrlo jasno.
Kao pod hrastom, u dubokoj seni,
U meni si uvek, nikad nije kasno.

I sad me bode dodir  tvoje ruke,
Obložena kožom, elegantna kost.
Brzo se moj mir pretvori u muke,
Opet si u meni, rado viđen gost.

Udišem duboko, ali ne, ne vredi,
Pluća se cede kao pocepana krpa.
Iz mene vazduh izlazi i bledi,
U ovaj kontejner, život svašta trpa.

Dole na dnu parka, sad je klupa sama,
Iz papirne kese hladan vetar duva.
Zviždi staru pesmu, ovaj put o nama,
Nakupljenu tugu, ima ko da čuva.

Ako nisi tamo, jesi tu u meni...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Zovem te

Zovem  te, ovog časa,evo sada,

Zar ne čuješ kako vazduh para glas?

Ti si mi  još  ostala jedina nada,

Zovem te,lajem  kao preplašen pas.

Ne odazivaš se, nigdje te nema!

Ništa ne vidiš i još manje čuješ.

U meni olujno ljeto se sprema,

Gvožđe je usijano,čeka da ga kuješ.

Ako ipak do tebe dopre neki zvuk,

Niz  zidove snova  počne kapati.

Čućeš ga kao gromoglasni  muk,

Šapat će noćas uho da ti napati.

Gvožđe je usijano...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović