Trnci

Selo leži na grebenu. Blagi bregovi ga šire u nedogled.

Otvoren vidik. Plodna zemlja.

Pod suncem blešti zelenilo. 

Jedna smokva se hvali plodovima, naginjući se ka staroj jabuci.

Sve su već sazrele i opale, a polako za njima kreće i lišće.

 Kokoške se rakole po susednom dvorištu.

Petao bučno uspostavlja red.

Đina pomno prati sva dešavanja, podižući uši na svaki jači zvuk.

Grlice su uporne u svojim refrenima.

 U dolini odzvanja rika krave. 

Vreme je za ručak. To potvrđuje i glasan lavež nekog psa.

U trenutku se sve potpuno utiša.

Grmljavina aviona se polako gubi u pravcu sletanja.

Mrkozelena jela se njiše u taktu povetarca.

Pred očima se razliva ravnica. Po njoj hodaju mali ljudi. 

Trnci se penju uz kičmu.

Krenuo je vetar sa Save...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Crni prijatelj

Duboko u zemlji

Zakopano je sećanje

Napojeno tugom

Gorkom istinom

Čuješ li vrisak

Ili je to smeh đavola

Pogledaj me u oči

Daj mi razlog

Da se popnem stepenicama

Do tvojih usana

Koje kažu šta hoće

One uvek znaju

Kada je ponoć

Ili kada je počeo dan

Na ulicama bez trotoara

Pod senkom zaspalih kuća

U tom skrovištu bez vrata

Razvaljenih ograda

Čekam crnog prijatelja

Da donese vesti

Zakopane duboko u zemlju

Zbog kojih sam ratovao 

Sa sobom, sa tobom

Duhovi će potpisati mir

Tu, ispred vrata pakla

Pokrivajući ponoćnog skitača

Vrlo belom zastavom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Oči mokre od čekanja

Ozbiljno uzvraćen pogled
Ispod kapuljače kišnog ogrtača

Naglo crvenilo na licu
Omekšalo je oholo držanje

Tvoj stav savršenstva

Kalup ozbiljnosti
Je polako mijenjao formu
Dok se uvježbani dio povlačio

Sve vježbe su ostale uzalud
Pred talasom razoružavajućeg
Naleta osmjeha
Kojim  si me  napala
Kao vješt general
Sa svim trupama
U istom trenu

Vještina lažne ravnodušnosti
Se raspadala kao pocjepane
Trake magle pod navalom vjetra

Uobraženi svijet se kršio
U komade
Ostavljajući cijelim
Samo oči, mokre od čekanja

Odlazeći, gazila si strah
Užurbanim korakom
Oštrim štiklama

Da li si ti u oblacima
Ili hodaš ovom zemljom

Vidiš li ponor
Ili te baš briga
Za sve pukotine
Teške naravi

Uznemirena si kao sumrak
Dok sunce preskače brdo
A dan neumorno okreće pedale
Odlazeći na zasluženi počinak

Iznad niskih krovova
Apsolutnog ništavila
Lice ti je prekriveno sjenom

Podignuto ka nebu
Neprestano se penje
Uskom stazom
Iznad strme provalije

Kao da će kiša... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ako pogneš glavu

Ako pogneš glavu

Pod čizmom pravljenom da zgazi

Očekuj pogrebnu slavu

Dok te saleću oholi vrazi

Ispravi se

Pogledaj pravo i reci

Oštro u lice samom sebi

Ostavi bar dostojanstvo svojoj deci

Poslednju srećku za kraj ogrebi

Ćutiš dok te gaze

Sa usana ni jedno slovo

Đavoljim rukama te maze

Dok trpiš, sustiže te ovo

Izađi i hodaj kao čovek

Prave  kičme i dignute glave

Ne daj da zlo traje dovek

Ne daj da zemlju bahato dave 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ruši se krov

 

Sa zidova otpada malter
Kuća je sve bliže zemlji
Temelji teže da se ogole

Šta da nas drži gore
Dok život steže kandžama

Za šta da se uhvatiš u oluji
Koja te baca ko plastičnu kesu

Probudi se i kreni gore
Dok nisu svi otišli dole

Strpljivo udahni što dublje
I probudi se iz prokletstva sigurnosti

Imaš i ti nokte, ogrebi
Imaš zube, ujedi
Imaš i riječi, opsuj

Izađi iz te, dobro sređene bašte
Nema tu ničeg jestivog za tebe
Pronađi se u nekim plodnim krajevima
Probudi se i kreni.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odjek nepotkovanih misli

 

Kuća mi je daleko od svijeta
Ljudska sudbina duboko u duši
Snovi ispunjeni kao proročanstva

U svijetu propalom i trulom
Spora i daleka slutnja se ubrzava

Dobra stara zemlja želi obnovu
A da bi se rodila, mora umrijeti

Znaćemo sve što treba da znamo
Kada se slom javno obznani
I kad sudbina poprimi mirne crte
Pa se pripijem uz njih
U danima zapaljive ljepote

Stojeći u sred ničega
Sažet od neukrotivosti
Srca obloženog kristalima
U nadolaženju talasa napetosti
U odjeku nepotkovanih misli

Oštrih, britkih, neopozivih riječi
Što neizgovorene ječe u grlu
Skupljajući kapajući grč
Po nagriženom dijelu uzde
Spremne da bude odbačena
U zonu krvavog bojišta
Gdje ljudi pucaju u ljude

Prolazeći kroz bujicu svijeta
Tu pustolovinu podivljale sudbine
Koja je brzo promenila neskriveno lice

Pripravno dočekujući nova nastajanja
Dok mahnita mržnja i bijes čvrsto koračaju
Ulicama velikih gradova i malih ljudi
Iznad kojih tutnji vojska tamnih oblaka

Stigao sam do noći
Kroz punu svijest
Osluškujem sebe iznutra
Osjećam neka vrata
Napipavam ključ
Otključah
Siđoh
Tamno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nemoj!

Ti si o meni kratka

priča

O tebi sam ja grešna saga

Mada sam se spasio pucanja

biča

Još uvjek mi liježeš kao draga

Nemam, ne! Ništa nije

moje

A i zašto bi bilo!? Čemu kletva

Pa i da jeste, bilo bi

tvoje

U posnoj zemlji si božija sjetva

Nemoj molim te, sada reći:

jesi

Pusti da sve se složi na uho

Ako nas ophrvaju standardni

grijesi

Onda možeš da skineš nevidljivo ruho

Bijes isčili kada te vidim,

spazim

Ta lava se skotrlja i sprži, topi

Da li osjetiš kada te

mazim

Da li ti se koža sa kosom stopi

Moje noći su odavno

u zori

Samo je magla malo svijetla

San me vodi prema planini,

gori

Tamo nema glasa, osim krika pijetla

Ti si kraljica besmislenih

noći

Ja sam kralj podzemnih voda

Ako poželiš kraj mene

proći

Bićeš kao što mrtav odavno hoda

Negdje odzvanja tvoja

pjesma

Okrećem glavu, uho te jasno čuje

Upravo te tkam kao

povjesma

Dok iznad glave bumbari bruje

Jesam li ja vapaj, grozan

krik

Da li si ti moćan otpadak od sna

Iz nemoćnog grla samo si

uzvik

Ti si asfaltiran put direktno do dna

Još ne znam ko si! Ni zašto

tu si

Možda ti je to pomalo čudno

Ako i tebe posjećuju poponoćni

dusi

Onda je u meni sve tvoje budno...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Možda još nije kasno!

Uzoraše nam polja smrti,
Iskopaše nam duboke rupe.
Nekada jaki, a sada smo krti,
Dok nestaje svet, milioni trpe.

Sve ovo naše, njihovo je sada.
Gde su oni, što zovu ih ljudi!?
Sa prolivenom krvi ističe li nada?
Ili se neka nova rasa budi?

Šta to radiš, čoveče!?
Ovo je i tvoja majka, planeta!
Ubijaš sve, od jutra doveče,
A gaziš po zemlji koja ti je sveta.

Gde smo to pogrešili juče,
Kad nemamo ni tren od sutra i danas?
Gledamo kako nam šume i reke muče,
I strpljivo čekamo da dođu i po nas.

Životinju zovemo divlja zver,
A oslobođena je u našoj glavi.
I pas je za nas samo prljavi ker,
Jer u kraljevstvu zla, naša krv se plavi.

Ne mogu više da dišem!
Vazduh, biljke, voda, sve je otrov.
I sav drhtim dok ovo pišem!
Da li je opet vreme za rov!?

Da li nas napada zombi,
Ili smo horde zla, prazni i bez duše?
Eksplozija jada, bez atomskih bombi,
Kreteni koji planetu dave i guše!?

U šta si se pretvorio, čoveče!?
U ljigavu, besprizornu masu!
Ćutiš, dok te jašu kao goveče!
Trpiš, zgrušanu krv u glasu! 

Zar si prestao da dišeš!?
Da sanjaš neke lepše snove.
Zar ćeš sam sebe da izbrišeš?
Sa jedine zemlje, a nemaš nove?

Možda još nije kasno!
Podigni glavu, ne gledaj dole!
Učini nešto, vikni bar glasno!
Ugašene vatre bezgranično bole!

Ovo je zemlja  za nas...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

www.nebesa

 

Moram da idem svojoj kući,

Gore na Ravan, pod krušku.

Vratiću se, neki vijek idući,

Da kažem neku riječ, mušku!

Idem gore, nebo me vuče.

Spaja sa planinom i šumom.

Idem da me vjetar istuče!

Da se nađem sa svojim umom.

Kad se sretnemo um i ja,

Složićemo se dole, napokon!

U mraku ništa više ne sija.

To dole, dobili smo na poklon.

Kad se sretnemo, život gasne,

U to malo zemlje sve stane.

Poruke voljenim ljudima kasne!

Kad umreš, nekom će da svane!

Kucaj na adresu, www.nebesa.

Boraviću gore, malo duže.

U epicentru ličnog zemljotresa.

Jedući trnje sa uvele ruže.

www.nebesa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bjesomučni ples

 

 

U sred duboke tišine

Naleti snažan vjetar

I zadrhta zemlja pod nogama

Uskovitla se vreo vazduh

Po krošnjama drveća

Pa lišće započe bjesomučni ples

Koji je ličio na aplauz

Mnogobrojnih, suvih dlanova

Ili na šuštanje haljina

U  Bečkom ili  nekom drugom dvoru

Na prijemu kod nadvojvotkinje

 Marije Tereze

Gdje je sve  uzavrelo od strasti

Dok je sa ogromnog trema

Stizala buka i nervozni prasak

Uskovitlanog vjetra

Nalik na jato velikih ptica

Koje bježe pod navalom

Ljetnjeg pomamljenog vihora

I sve kao da je puklo

Okupiralo nebo i vazduh

Odjednom je  zavladala duboka tišina

Kao oda veličanstvenom pražnjenju

Nebo je dobilo boju olova

A čovjek sjaj u očima

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Glasovi se vraćaju

U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila

Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom

Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta

Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Idi svojim putem

 

Ne potiskuj,

To nije put ka slobodi.

Izreci šta ti je na duši

I živi svoj život.

Ne seciraj lepotu,

Njena celina ima magiju.

Ona što opija,

Ona što jača,

Ona što zagreva i osvetljava,

Dušu, koja miriše

Kao zemlja,

Nakvašena obilnim kišama.

Ne potiskuj!

Idi svojim putem

I pokaži koliko ti nije važno,

Da li je pod nogama blato,

Ili zakovitlana prašina.

Ne potiskuj,

Jer će ti u potpunu tamu

Potisnuti dušu.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Osunčana čula

 

U velikom ogledalu prolaznosti,
Igrala se golišava sjenka,
Neprekidne i postojane sveprisutnosti.

Pogurena pojava je isčezavala na tren,
Sva u raskoši neizmerne zgrčenosti,
Odavno nezaposlenih udova.

Trenutak mira se oslikao,
U trenutku prolaznosti,
Duboko se zanijevši,
Sunčajući sva čula,
Na suncu,
U nekoj maglovitoj,
Hladnoj i vlažnoj zemlji.

Malo toplote se širilo,
Iz kapljica vrele krvi,
Koja se pokušavala probiti,
Kroz nabrekle vene,
Jednog, vrlo skromnog čudovišta.

Ispadale su lude riječi,
Iz novog ludila,
Čiju srž jedino vrag poznaje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putujem beznačajan i siv

Putujem beznačajan i siv.
Pod kamen šapućući,
Bezbroj neizgovorenih riječi.

I sanjam kako krv otiče.
Starim i bijelim putevima,
Koji vode u centar grijeha,
U bestidnu radost opake zbilje.
U ljepotu prirode,  u taj nježan džep,
Nježniji od kože na stomaku,
Tek izrasle riđodlake keruše.

Putujem putevima obraslim,
U ljubav prema zemlji,
Stazama lakim, suludim i bolnim.
Hodam sav mokar i izmučen,
Mlatarajući rukama po vazduhu.

Hodam, jer ne znam drugo,
Gonim sam sebe u neprekidni niz,
Puke i debele neizvjesnosti.

Hodam jer mogu usput i da sanjam,
A sanjam svašta dok hodam,
Dok noge ne posustanu,

Na tom putu koji me uči blagosti,
Na putu koji me hrani mirnoćom,
Na tom putu na kojem zasviram i zaborav.

Hodam preko uvelog lišća,
Preko uvelog rađanja novog dana.
Preko svjetlosti i mraka.

Ispod zvijezda što mahnito opadaju,
Sa tamnog i teškog nebeskog svoda.

Dugim ekserima prikucanog u ništa.

Hodam, dok zvuk zvona,
Lomi precizno nanizane riječi.
Blijed kao pred voštanicom,
Onom pripaljenom prije svih vijekova,
Onom nikada, nedogorjelom... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Djeca svijetlosti

Djeca svijetlosti

U svitanje, kad se zemlja budi,
Probudi se i ti, čovječe planete.
Pogledaj u zoru, dok polako rudi,
Raširi krila kao ptice kad polete.

Rastjeraj oblake na četiri kraja,
Tamo gdje obilje uvijek vlada.
Osmjehom polij zadnje dane maja,
Ne daj da ostari ta misao mlada.

Dođi u ovo rađanje novog svijeta,
Otvori srce, nek bude kao more.
Pusti da iza zime odmah dođu ljeta,
Dođi u ovo najavljeno pucanje zore.

Ovdje je sve počelo, dajući stvarima ime,
Sve greške su ostale u započetoj priči.
Ovdje je bila ostava za nakupljene zime,
Ovdje nijedno ljeto na sebe ne liči.

Spremam se da odem u danu zbilje,
U tu zemlju gdje nema ni oblaka više.
Tamo gdje još protiče zanosno obilje,
U tu zemlju koje odavno nema više.

Sigurno ću jednom poći u svitanje,
Da osjetim dodir pospane planete.
Da jednoj ptici postavim pitanje,
Da li i moja krila mogu da polete.

Ako mogu da letim, šta me to koči?
Da raširim ruke, jer samo njih mogu.
Da protrljam kapke i  umorne oči,
Da pogledam direktno u lice bogu?

Probudi se...

Djeca svijetlosti

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović