Jezik iza zuba

To je bilo davno

Neka priča od juče

Kada je jesen 

Puštala mamce

Prskajući oči

Umirućim bojama

Ćutao sam

Sa obešenom slikom

Dok se zid

Pravio nevešt

Tiho se prikradao mrak

Osvajajući poslednji

Bunker svetlosti

Dan se povlačio 

Kratkih pantalona

Nepoznato uzbuđenje 

Lomi mi nedoumicu

Unezverena gomila misli

Bukti kao na lomači

Jak grč u grudima

Rasušen jezik

Iza zuba

Gluve reči odzvanjaju 

Ispod čekića

Noć se već uveliko

Gizdavo šepuri

Odbijam napade

Tupim oružjem

Svestan neminovnog poraza

Tik iza ponoći

Umorna ptica poleće...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tanana nit

Poznata pesma sa radija. 

Rolingstonsi-Miss You.

Terapija za umorne uši.

Za sva vremena.

Na trenutak spustih olovku, podižući glavu, kao kad pas oseti nekog poznatog u daljini.

Nedostaješ mi.

Predpostavljam da lažem sebe.

Proganjaš me, uporno gledajući u snove.

Stišavaju se glasovi ulice, dok Džeger jauče-Miss You.

Da. Tako  nešto potakne tu tananu nit, za koju misliš da je odavno pukla i zakopana.

Ali, ne.

Samo spava i odaziva se na glasove koji bude vibracije života, utonulog u gusto lišće svakodnevnog odumiranja.

Avgust se polako bliži kraju, spržen vrelinom.

Kao da jedva čeka da prepusti dizgine septembru i na miru utone u brzi zaborav.

Prepuštam se tom talasu bez pogovora.

Volim septembar. Njegov način da najavi jesen.

Miris jeseni.

Miris života.

Miss You...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Jutarnje magle

Iz svakog ugla prazne sobe

Provirivali su delovi  života

Udišući memljiv vazduh

Koji je ispuštala sipljiva prošlost

Bol se skrivao iz osmeha

Krv je nestala iza bledog lica

Dok se u grad spuštala jesen

A jutarnje magle ispuštale

Neku tužnu vlagu

Kvaseći krila golubovima

Što se svađaju oko mrvica

Izlomljenog, bajatog hleba

Staza prošlosti donosi setu

Zamišljen pogled u prazno

Vreme je uskočilo u voz

Koji je ubrzano napuštao

Stari stanični peron

Korakom usporenim

Rukama sklopljenim na leđima

Krećem se prugom

Do tamnog otvora tunela

Pritisnut strahom

Od neke stare pesme

Koja je uporno zvonila u glavi

Koja se polako dizala

Iz duboke jame života

Dok sam uplašeno blenuo u mrak...

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Kapija

Na mokroj ulici ogleda se sunce
Vjetar odnosi buku gradske vreve

Oktobar je i osjećam se stisnuto
Stiješnjen vitkim tijelom jeseni
I nekih naznaka robusne zime

Po licu klize sjene rđavih misli
Gazim po vlažnom asfaltu

Aveti čuče u kontejnerima
Dok se vrane kočopere okolo
Kao nove fasade na starim zgradama

Širok pogled sa blještavog prozora
Otkriva mačku na ivici krova

Zatvorena je kapija u osinjaku glave
Spoljašnji svijet više ne dopire do mene

Nema ni zvona da neko pozvoni
Dok me predvečernji oblici  zavrću stiskom

Posmatram stvarnost, unutra i spolja
Brojeći minute u kojima narasta
Harmonija zgusnutog življenja

Igra sunca polako blijedi
Prelazeći  na drugu stranu ulice
Svi tragovi nepoznatog su izbrisani 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Glasovi se vraćaju

U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila

Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom

Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta

Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nestali u mraku

Hoću da svijet izblijedi,
Uvaljan u jesenje boje.
Da ubrzo i zima slijedi,
Da saznam u meni ko je?

Samo jednom da skoči,
Mjesec iza krošnje duda.
Pa da iz duplje izađu oči,
Obojene istim sjajem svuda.

Hoću da na mene sjedne,
Sav jad koji me odavno guši.
Pa da se sjetim samo jedne,
Želje što rovi mi po duši.

Još jedan dan se topi sada,
Dok se mjesec sprema za bis.
Jedno mi ime na pamet pada,
Ime što pogled tjera u vis.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima   i na brda.

Skačem i bježim  iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom iglom kožu sada krpim,

Poslednji Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh, pa posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ti si zemlja koju moja noga rilja.

Jednim slovom ću  riječ da  ti sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima i na brda.

Skačem i bježim iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom  iglom kožu sada krpim,

Poslednji  Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh,a posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ja sam zemlja koju tvoja noga rilja.

Jednim slovom ću ti  riječ da sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

U lavirintu

 

 Crkveno zvono zove novi dan. Zvuk bučan a drag.
     Unosi titraje veselosti u krvotok. Oblikuje usne molitvom- Gospode, pomozi mi da upijem ovaj  dan.                           
     Skačem u jutro, sa glavom u rukama. Grabim svjetlo ...i stavljam među bore..
     Prepustih se svom, mozgovnom, skakutanju i napravih vrtlog. Ostvarih bežičnu konekciju sa nebeskim čuvarom. 
      Lagano spada strah od ishoda, sulude borbe. Hranim vjeru željama. Hodam, uokviren sunčevim zlatom. Upregnut u kočije odlučnosti, zakotrljah osmjeh. Na putu se saplićem, bauljam, padam. 
      Sa koljena šiklja krv novembra. Usta pokrivena jesenjom ironijom, cure balama neznanja. Kamo, kako i čime? Pitanja prosipaju led.
      Ustajem i gazim kroz blato bola. Krajičak duše nazire prolaz. Negdje u tmini sopstvenog ega, isijava radost saznanja. Lakoća postojanja.
      Uskladih se sa otkucajima namjere. Otresam sumnju sa obrva. 
      Nijemim urlikom molim-oprosti mi grešnu pojavu. Pomozi mi peti se putevima planina. Vrhova, zabodenih u plavo. Izbavi me od lukavago. Izvadi me ispod lavine mučnih razmišljanja. Čupaj me iz močvare nepovjerenja.
      Zvono već zvoni za smiraj dana.
      Hrvali smo se, nas dvojica. Dan i ja. Lomili kosti jedan drugom . 
      Sunčev zalazak u zjenicama. Utapamo se oba, u bunarima noći. Aleluja!
      Odzvanjam , izbavljen iz prostora nemoći. Sa ramena skliznuše ptice očajanja. 
      Brzo koraknuh u dvorište promisli. Noć me vuče za rukav i gura u susret novom jutru. 
      Ona posreduje u pregovorima. Vode ih sumrak i svitanje.                       
      Neko će preživjeti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ujed Oktobra

      

  

          Preuzimajući od Septembra okrajke sunčanih dana, dolepršao je sav u žutim nijansama.
Taman kad smo pomislili na miholjsko, dugo toplo ljeto, a čika Oktobar se uozbilji i ohladi nas.
Nije pomoglo ni podsjećanje na nekadašnje jeseni, ni uvlačenje vrata ispod kragne, na brzinu izvučenog, kaputa. Ostao je stamen u svojoj namjeri da nas protrese iz ljetnog drjemeža, šamarajući niskim temperaturama i ponekim pljuskom.
         Beogradska košnica je, bučno, zazujala . Pokrenu se sezona grijanja. Usplahirene domaćice povadiše posuđe za zimnicu. Okupacija pijaca otpoče. Potraga za, original, futoškim kupusom. Burići spremni za lovinu. Crvena paprika  pretočena u ajvar...
         Sačekavši da povadimo sve zimsko iz plakara, deseti mjesec naglo pređe u defanzivu, smijuckajući se krezavo, poluobranim, Surčinskim njivama.
         Šta uraditi sa toplinom ljeta, nakupljenom u džepovima fermerica i ćoškovima , umornih duša? Da li i nju, nekako, uskladištiti? Ispod radijatora punjenih osmjehom i sjećanjem? Kako god, ali brzo.

         Ptice odlaze na svoje južne destinacije. Ko to još primjećuje? Oktobar?! Baca plavetnilo između stratusa, okačenih kao jastuci, na nebeskom štriku.  Zove na put, put za jug...

         Šta god htjeli uraditi sa kupusom, paprikama i emocijama, činite to odmah!
         Novembar se prikrada. Vidim ga, blago, zamišljenog na vrhovima nakostrješene, Bojčinske šume i u maglama iznad savskih brodova tegljača. Potpuno spremni i opušteni uskočite u zagrljaj ovom, razbarušenom  mjesecu i zaplešite ples kiše i košave.Oktobar je ispunio svoj zadatak. Predao nas je, žive i zdrave, novembru.

Hvala, čiko...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jesen me budi

Jesen

Privlači se jesen, polako, ko mačak,

Već pomalo žutom farba san.

I tebe je dodirnula, kao maslačak,

Dok noć se kotrljala u novi dan.

Čak i to tvoje plavo ide uz zeleno,

Paleta je spremna da se daje.

Nikad nisi ni postojala, moja Leno,

A spektar boja u očima ti traje.

Ulice se čiste dok po njima hodaš,

Prostiru se pod tvoj izvijeni gležanj.

Njima ćeš noćas potpuno da se podaš,

Dan izviruje preko rijeke, prozirno nježan.

Prođi i zgazi nogom taj sivi beton,

Znam da voliš ulicu nazvati plavom.

Za prolaz u početnu stanicu, uzmi žeton,

Idi u zimu i …ne osvrći se glavom!

Voliš li hodati plavom ulicom?

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović