Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima   i na brda.

Skačem i bježim  iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom iglom kožu sada krpim,

Poslednji Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh, pa posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ti si zemlja koju moja noga rilja.

Jednim slovom ću  riječ da  ti sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jesen me budi

Isčupaj sjever iz sebe

Dok Chopin prelazi dirkama,
Trnu mi ruke, sanjive su oči.
Sreli smo se na nekim, žestokim svirkama.
Ko mi te neda? Ko me to koči?

Preludij ima potpunu svijest.
Savršeno odzvanja po uhu.
Uz dugačku cestu posađen sam brijest,
Vodenom igrom, iscjeđen sam u suhu.

Ako mi otkažu iz prstiju moći.
Ako se okrenem i ne vidim ništa?
Zaobiđen,sada ću te proći,
Prljava, već sada si mi potpuno čista.

Okopnila si, rasula se u jug.
Izčupaj sjever iz sebe.
Po ovom danu si prosula lug,
U meni misao još uvjek zebe.

Prljava si i potpuno čista...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic