Ti si mnogo vode...

Oderana mi je koža

Eno je, visi na ogradi

Muhe pljuju usirenu krv

Oštar nož pravi manje bola

Lomim prste dok mislim o tebi

I srce mi nešto, bezveze tuče

Iz njega mora da vodopad grmi

Ti si mnogo vode, brza rijeka

Sila koja pomjera kamenje

Preko kojeg uporno preskačem.

U takvoj bujici nije šteta nestati

Udarac o stijene je kao dodir mekanog tkiva

Koje klizi niz zelenilo uglačanih algi

Nož siječe i cijepa zglobove

Nemoćan sam, ne prilazim ti

Jer su putevi zgrušani od previše vremena

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Prosuti sjaj

 

Kako da ti priđem, a da ne znaš

Kako da doprem do tog ludila

Vrhovi prstiju ti dodiruju sijenku

Pod nekim vrhovima se budiš

Kako da ti dođem od uha do oka

Hajde, pogledaj u taj prosuti sjaj

Vidiš li me ili sam zakopan duboko

Vulkan ti curi iz usijane glave

Opet sam na putu. Samo se osvrni

Život je upotrebio jake pesnice

Bjesomučni udarci u isto mjesto.

Duboke rane krpim asfaltom

Ne bih ja da te dotaknem

Ne bih ništa da ti činim

Možda samo da te pogledam

Dok nestaješ iza prvog okreta glave

Vidiš li da od mene otpadaju komadi

I da sve se po rubovima odšiva

Ćutim kao zaliven, bez kapi pljuvačke

Da li i ovu noć zajahah bez uzde...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prikradanje

 

Slušam te kako dišeš,

Tiho, polako, vrlo duboko.

Novu stranicu grudima pišeš,

Prvi redovi su gore, visoko.

Volim taj ritam, poluotvorene usne,

Vazduh srčeš, kao da nema više.

Prikradam ti se u nemirne sne,

Na prstima, lagano, ne mogu tiše.

Na pauzi ti ulazim u snove,

Kad su na granici sa javom.

Provučem se kroz otvore nove,

I tamo se razbaškarim glavom.

Ubrzo se pluća zagrle, stope,

I oba srca postaju jedno.

Ubrzo i ti se u mene pope,

Tada sve postaje svejedno.

Slušam te kako dišeš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Slika, onako iz ruke

Slika se radja iz ruke,
Onako, ko polivena bojama,
Dok platno ostaje neosjetljivo,
Na sve pokušaje uljepšavanja.

Neki čovjek svira klavir. 
U holu metroa odjekuje zvuk.
Prolaznici se zgledaju, ne vjerujući,
Da je ljepota dostupna svima.

Neki čovjek svira klavir,
Ne očekujuci da bilo ko sluša,
Taj dragocjeni zvuk ispod prstiju,
Što se zabija u uši kao vjetar.

Neki čovjek sjedi i svira klavir,
Dok rijeka ljudi odlazi u nepoznato.
Samo sjedi i svira, potpuno gluv,
Za najezdu nadolazećih zvukova.

Jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa,
Šireći zvuk nezaustavljive ljepote,
U trenu nepodnošljive lakoće postojanja.

Slika se rađa iz ruke,
Onako, polivena bojama.
Dok jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir,
I prste zabija duboko u dirke,
Koje kao da se tope pod jagodicama,
Pa otpadaju i lete visoko do stropa.

Jedan čovjek svira, ne zastaje.
Čitav svjet je u tom klaviru,
I on ga mirno komada brzim prstima,
Ispuštajuci dragocjeni zvuk, poput vjetra.

Jedan čovjek se radja iz oka,
Onako, kao parče odsječenog sunca.
I ostaje neosjetljiv na pokušaje uljepšavanja.
Dok svira klavir u holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,
Pod njenim kopitima sve je meko.
Kroz tunel upadam u duboku jamu,
Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,
Samo misao šišti do pucanja.
Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,
Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,
Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.
Od jutra me dijeli nevidljivi most,
Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,
Otkinuta linija iz oka se vuče.
Dok žanjem te, kliziš kao zrno,
Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,
Crna ,kao da se boji u nit zlata.
Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,
Sa koje padam u jezera od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,
U kaskadama pršti, stvara pjenu.
Vidim ti oko, i na uglu kap,
Na trepavici vidim vodenu sjenu...

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,
Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.
Da budeš crv u hrastovoj  kori,
Kroz lišće bukava, skrivena viriš.

Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,
I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.
Uspjevam da otvorene rane posolim,
Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Ispleti dan finim nitima

Mokre su ulice, ali to nije bauk,
Samo ih malo poliva kiša.
Ispleti dan finim nitima, ko pauk,
I pusti sve neka se utiša.

Kad osjetiš da nema zvuka,
I sve ti nešto mili preko kose.
To nije san, već te dodiruje ruka.
Prsti što smiraj na sebi nose.

Mokre su ulice, umiva ih oblak,
Puštajuci kišu da veselo pada.
Jednu baricu preskače korak,
Jedno juče je zagrlilo sada.

Ne zatvaraj oči, drži ih širom,
Otvorene, željne da upiju dan.
Pogledaj nebo, sa potpunim mirom,
Uzmi ovaj tren,dok ne postane san.

Uzmi ovaj tren...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sutra ću

Sutra ću, ne mogu danas,
Pružiti prste da se prepletu.
Sutra je dan samo za nas,
Dan kad sa pticama smo u letu.

Ne mogu danas, još se budim,
Iz sna punog  krvi i znoja.
Nisam danas sam, malo ludim,
Sutra ćeš za mene biti Troja.

Sutra snažno zamahni,
Ispravi glavu i ošini okom.
Svi su tu, samo odahni,
I pali su gore, negdje visoko.

Ako ti ipak niz lice suza sleti,
Ne briši je, pusti je nek ide.
Polako od trnja vijenac ispleti,
I stavi na glavu, neka svi vide.

Sjedni na klupu kraj jezera bola,
Osjetićeš spokoj na ogrubjeloj koži.
I poznatu temu gitarskog sola,
Kako se u uhu narasta i množi.

Sutra ću, danas nikako neću,
Ne stižem od navale sjete.
Sve mi neki krugovi po očima slijeću,

Eto me kad prođu, kad sutra odlete.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš
Kad ti čekanje bude slatko ko voda.
Na istoj klupi vidjeću da sjediš,
Prepoznajući šifru tajanstvenog koda.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

POŽAR

Prolaze zvuci kroz glavu,

Čuje se koncert ptica.

Prsti češkaju kosu plavu,

Malo se spuštaju i  do lica.

Na licu osmjeh blijedi,

Dok oči svijetle ko svijeće.

Ako ih zatvoriš, poljubac slijedi,

Po kapcima ti par kapi slijeće.

Pramen kose mi golica rame,

Prstom ga savijam u spiralu.

Ispuštam pljuvačku, poput Lame,

Po dugačkom vratu, kao Ždralu.

Kažiprstom niz lijevu ruku,

Koža se ježi i blista.

U grudima, kao da dva srca tuku!

U glavi, kao da nema ništa.

Prsti putuju beskrajno, dugo,

Silaze putevima svile.

Ne znaju gdje, ni šta bi drugo,

Ni kakve ih to vuku sile.

Zaborav opušta nabrano čelo,

Gomila brige pada u ambis.

Tijelo leži na okupu, cijelo,

Noktima me grebeš kao Ris.

Otimam se ludačkoj težnji,

Da padnem u mekano krilo.

Ne opirem se užasnoj čežnji,

Malo je ostalo od onog što je bilo.

Tonem kao u živo blato,

I ne pokušavam da se čupam.

Tonem, ali ništa zato,

Sve dok ti se u osmjehu kupam.

Svaki zvuk je utišan, ćuti,

Dodir postaje bolno nježan.

I svaka pora se na drugu ljuti,

Dok širi se niz elastični gležanj.

Iskra je upalila vatru,

Već se čuje kako bukti.

Požari će da me satru,

Zvijer kreće da urla, hukti.

Plamen se uvija, po tijelu liže,

Pali se sve što je u meni suvo.

Potpuno si uz mene, ne može bliže,

Izgorjesmo skroz, u ovo doba gluvo.

Požar kovitla, ječi, puca,

Kao da gori šuma Bora.

Na vratima uma neko kuca,

Kao da se prišunjala zora.

Ne volim kad svitanje rani,

Pa me iz praha vraća u javu.

Volim kad zaspiš na mojoj strani,

Volim kad mirišem ti kosu plavu.

Miris paljevine i miris kose,

Mješa se sa mirisom bluda.

Na grudima sija par kapi rose,

Na koži znak da si po meni...svuda.

Ne želim da zaspim ni tren,

Želim da gledam kako ti spavaš.

Da nad glavom ti budem sijen,

A ti mojom željom upravljaš.

Jutro se već iscerilo, pljuje!

Gasi požar, smije se vatri.

Jutro nas ko Vrana kljuje,

Hajde ludo, jutros me satri!

Satrven, samljeven, lud na pola,

Smanjen na mjeru-nula, nula.

Volim kad po meni ležiš gola,

Ne volim, kad  od karata, raspadne se kula.

Jutro se iscerilo i pljuje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kako to opisati

Od sreće ne možeš disati,

Kad slušaš poznati stih.

Pokušavaš mi to opisati,

A glas ti je mekan i tih.

U oku ti odsjaj čuđenja,

Zar je već provirio dan?

Sa lica nestaje trag buđenja,

Pod jastuk je skliznuo san.

Sve riječi su stale na vrh prsta,

Sa čela ti sklanjam pramen kose.

I meni već osmjeh zateže usta,

Sa tvojim usnama moje se nose.

Ubrzo si dan zajahala skokom,

Zgrabila ga čvrsto rukama za grivu.

Nestalo je čuđenje i sinulo oko,

I sunce je zlatom poprskalo Ivu.

Dok pjevušim poznati refren,

Od sreće ne mogu disati.

U mojoj glavi si svaki tren,

Kako to opisati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Trnci u glavi

Jutros, kao da me pogleda On,
I reče: nasmij se vedroga čela.
Samo kroz pjesmu podiži ton,
I zapjevaj, kao vasiona cijela.

Nekako, naježih se od milja,

I zaigraše svi trnci u glavi.

Kao da sanjam, kao, nije zbilja,

I on je došao sa nama da slavi.

Digoh glavu i čelo prema nebu,

Lice mi mokro, ko da kiša pada.

Tople su misli i više ne zebu,

Suše se suze, zaljeva se nada.

Njegova ruka još mi je u ruci,

Stežem jako te pružene prste.

Tu su uvijek i kada sam u frci,

Uz molitvu danas neka se i krste.

Cijelog dana se obraćam njemu,

Uvjek smo na ti i kad mi loše krene.

I sada je tu, prepoznat u svemu,

Drži me za ruku, jer poznaje mene.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crna ,kao da se boji u nit zlata.

Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,

Sa koje padam u jezera  od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko, i na uglu kap,

Otkinutu trepavicu, vodenu sjenu.

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.

Da budeš crv u hrastovoj, raspukloj kori,

Kroz  lišće bukava, sasvim skrivena viriš.

Volio bih da si tu, i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Isčupaj sjever iz sebe

Dok Chopin prelazi dirkama,
Trnu mi ruke, sanjive su oči.
Sreli smo se na nekim, žestokim svirkama.
Ko mi te neda? Ko me to koči?

Preludij ima potpunu svijest.
Savršeno odzvanja po uhu.
Uz dugačku cestu posađen sam brijest,
Vodenom igrom, iscjeđen sam u suhu.

Ako mi otkažu iz prstiju moći.
Ako se okrenem i ne vidim ništa?
Zaobiđen,sada ću te proći,
Prljava, već sada si mi potpuno čista.

Okopnila si, rasula se u jug.
Izčupaj sjever iz sebe.
Po ovom danu si prosula lug,
U meni misao još uvjek zebe.

Prljava si i potpuno čista...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Magični tango

Osjećaš  li cijelim tijelom da je noć?

Da neka paučina  lice ti plete?

Mnoge će riječi biti oštre, klete!

Samo što sam stigao, a moram poć.

U snu  igramo magični tango,

Neka nam se sklope u grč prsti.

Da li si žena!? Kojoj pripadaš vrsti?

Iz glave, malo sam te odagno.

Blijeda sjeta viri iz glupog kajanja,

Nikako da se vrijeme primiri, smiri.

Duša se ko unutrašnja guma širi.

Gorim od ovog, produženog trajanja.

Jesi li to ti danas malo čedna?

Da li kupuješ noć, dok dan ti ode?

Vrat ti krvari, jer  očnjak ga bode!

U grčevitom zagrljaju, bila si jedna!

Jesi li to ti danas  malo čedna...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Sutra

Voliš  li moju tamu, moj mrak?

Vidiš li kako jede zalogaj jutra?

Na kraju puta se spojio zrak,

Na tom kraju ne postoji sutra.

Voliš li prste na ovoj ruci?

Onemoćaloj, sa malo snage.

Hajde kreni, sve sa sebe svuci,

Ogoli noge neka plešu nage.

Voliš li da te rukama stegnem?

Da dođem njima i do leđa?

Ili da nogama pobjegnem,

A da te to ne takne, ne vrijeđa?

Voliš li da ponedeljak uđe,

U tvoju glavu da tamo spava?

Znaš li, desilo ti se nešto luđe?

U mom oboru je tvoja glava.

Voliš li mene kad bez kucanja,

Uđem, probijem, razvalim vrata.

Tada odmah dolazi do pucanja?

Jer  ja sam  ljubavni  birokrata.

Voliš li da me ne voliš, voliš,

Znaš li ko je zaustavio bol.

Da li, dok ljubiš me, boliš?

Ili samo onako, ljubiš ko fol?

Voliš li da budeš dio mene?

Sastavljenog od parčadi, puzle.

Dio tebe čupa moje sijene,

Tvoje oči su me pomuzle.

Voliš li da samo riječi teku,

Ili da poljubac bude na vratu.

Voliš li jaku ili misao meku,

Ili da spava, gore na spratu.

Voliš li...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović