Sutra ću

Sutra ću, ne mogu danas,
Pružiti prste da se prepletu.
Sutra je dan samo za nas,
Dan kad sa pticama smo u letu.

Ne mogu danas, još se budim,
Iz sna punog  krvi i znoja.
Nisam danas sam, malo ludim,
Sutra ćeš za mene biti Troja.

Sutra snažno zamahni,
Ispravi glavu i ošini okom.
Svi su tu, samo odahni,
I pali su gore, negdje visoko.

Ako ti ipak niz lice suza sleti,
Ne briši je, pusti je nek ide.
Polako od trnja vijenac ispleti,
I stavi na glavu, neka svi vide.

Sjedni na klupu kraj jezera bola,
Osjetićeš spokoj na ogrubjeloj koži.
I poznatu temu gitarskog sola,
Kako se u uhu narasta i množi.

Sutra ću, danas nikako neću,
Ne stižem od navale sjete.
Sve mi neki krugovi po očima slijeću,

Eto me kad prođu, kad sutra odlete.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš
Kad ti čekanje bude slatko ko voda.
Na istoj klupi vidjeću da sjediš,
Prepoznajući šifru tajanstvenog koda.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović