Svrati

Svrati na kratko ove noći,

Da je malo osvijetliš.

Ja do tebe ne mogu doći,

Svrati, ako me se sjetiš.

Gledali bi svijeću kako gori,

Ili zurili u zamrljani zid.

I neka se oko sa tvojim bori,

Dok potpuno ne potamni vid.

Govorio bih razne riječi,

Možda bih bio i jako prost.

Može li to da nas izliječi,

Da ne srušimo ovaj most.

Svrati, tu sam do jutra,

Neka te donese vjetar jak.

Dođi, nemoj čekati sutra,

Jer onda će me pojesti mrak.

Svrati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čekajući sutra

U trenu je san bio kao java,
Kratak, dok ga grizu stisnuti zubi.
Ostatak u trakama u meni spava.
Ostatak se u meni duboko gubi.

Hoću da zgrabim to što je sada,
Pa da povedem igru bijesa i želje
Igru kojoj si uvjek bila rada,
Čekajući sutra, dok juče te melje.

Nije sve tako, kako ti dolazi u oko,
Nije sve tupo, bljutavo i jadno.
Stani čvrsto, udahni san duboko,
Zagrizi ovaj tren, halapljivo i gladno.

Kad osjetiš kako ti vjetar kvari frizuru,
Navuci osmjeh umjesto kapuljače.
I svijet ceš ugledati kroz novu vizuru,
Ako te bude strah, samo me stegni jače.

Stegni me tako da pomodri ruka,
Neka se zaustavi krv kroz venu.
Nasmij se, dok grlim te oko struka,
Nasmij se u ovom neprolaznom trenu.

U trenu je san bio kao java...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Sutra ću

Sutra ću, ne mogu danas,
Pružiti prste da se prepletu.
Sutra je dan samo za nas,
Dan kad sa pticama smo u letu.

Ne mogu danas, još se budim,
Iz sna punog  krvi i znoja.
Nisam danas sam, malo ludim,
Sutra ćeš za mene biti Troja.

Sutra snažno zamahni,
Ispravi glavu i ošini okom.
Svi su tu, samo odahni,
I pali su gore, negdje visoko.

Ako ti ipak niz lice suza sleti,
Ne briši je, pusti je nek ide.
Polako od trnja vijenac ispleti,
I stavi na glavu, neka svi vide.

Sjedni na klupu kraj jezera bola,
Osjetićeš spokoj na ogrubjeloj koži.
I poznatu temu gitarskog sola,
Kako se u uhu narasta i množi.

Sutra ću, danas nikako neću,
Ne stižem od navale sjete.
Sve mi neki krugovi po očima slijeću,

Eto me kad prođu, kad sutra odlete.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš
Kad ti čekanje bude slatko ko voda.
Na istoj klupi vidjeću da sjediš,
Prepoznajući šifru tajanstvenog koda.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sutra

Voliš  li moju tamu, moj mrak?

Vidiš li kako jede zalogaj jutra?

Na kraju puta se spojio zrak,

Na tom kraju ne postoji sutra.

Voliš li prste na ovoj ruci?

Onemoćaloj, sa malo snage.

Hajde kreni, sve sa sebe svuci,

Ogoli noge neka plešu nage.

Voliš li da te rukama stegnem?

Da dođem njima i do leđa?

Ili da nogama pobjegnem,

A da te to ne takne, ne vrijeđa?

Voliš li da ponedeljak uđe,

U tvoju glavu da tamo spava?

Znaš li, desilo ti se nešto luđe?

U mom oboru je tvoja glava.

Voliš li mene kad bez kucanja,

Uđem, probijem, razvalim vrata.

Tada odmah dolazi do pucanja?

Jer  ja sam  ljubavni  birokrata.

Voliš li da me ne voliš, voliš,

Znaš li ko je zaustavio bol.

Da li, dok ljubiš me, boliš?

Ili samo onako, ljubiš ko fol?

Voliš li da budeš dio mene?

Sastavljenog od parčadi, puzle.

Dio tebe čupa moje sijene,

Tvoje oči su me pomuzle.

Voliš li da samo riječi teku,

Ili da poljubac bude na vratu.

Voliš li jaku ili misao meku,

Ili da spava, gore na spratu.

Voliš li...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović