уторак, 17. новембар 2026.
Kad odeš
среда, 14. јануар 2026.
Ponor
Budna sablast na nogama
Kolje zdrav razum
Lobanje se kotrljajuNiz stepenice
Koje vode u poznato
Dobro kašlje, daveći se
Od upornog stiska zla
Okovano lancima
Odlučno zvecka
Dok lokomotive prolaze
Bez zahuktalih vagona
Niko i ništa
Sa svijećom u ruci
Svitanje je opet
u srodstvu sa noći
Gutljaj svježe cijeđenje empatije
Prija suvim nepcima
Talog je popunio čašu
Ljudi na dnu
Ljudi na vrhu
Između njih ponor
Ulice traže pravdu
Ispunjene prazninom
Zaključani mozgovi
Bolesno svijetle
Prozori su još vlažni
Tek oprani suzama
Vrijeme svira koračnice
Iz tišine u ništavilo
Ili svijet ponovo ima lijepo ime
Na drugoj strani teskobe i čežnje...
петак, 12. децембар 2025.
Ph vrijednost
Dođe tako neki dan, koji te utjera u sebe.
Svim silama te pomete, zgrabi za kragnu.
Ako se odupreš, nevješto glumiš dobro raspoloženje,( osmjeh stuardese na licu), onda te odalami po tom istom, iskeženom.
Posle te bole vilice od keženja i sve ti je gore.
Skupi se neka gadna masa u grlu, ali i niže, negdje kod pluća ili u želudcu.
I tako raste, gamiže, prijeteći da obuzme cijelo tijelo.
Probam ga umanjiti sodom bikarbonom. Jedna kašičica na čašu vode.
Gadno je, ali mi razblaži kiselinu. Šta ću kad sam sav kiseo!
Kako da poravim tu ph vrijednost!? Šetnja po kiši? Ležanje sa piljenjem u plafon?
Usisavanje psećih dlaka(Đina se obilno linja)? To pomaže dok radi usisivač.
Onda se nastavlja umijeće samoiscjeljenja, iza kojeg ostaju tragovi mučnog prolaza kroz nove staze, ugažene bijesom.
Dok u glavi jauče oluja, noge su hladne.
Žele se odvojiti i otići negdje svojim putem.
I ja bih ih pustio. Neka idu.
Ali, šta ću sa glavom...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Pišite mi u komentarima kako vam se čini...
Pratite blog za još pesama i priča...
уторак, 19. септембар 2023.
Lanci
Ali sloboda je sve što želim
Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće
Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost
Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu
Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo
Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda
Veliki izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu
Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega
четвртак, 12. септембар 2019.
Šetnja sa duhom
Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.
Idem dalje,malo pognute glave.
Uskoro će i početi svitati,
I onima što stalno ih mlave.
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.
Branislav Makljenović
среда, 15. август 2018.
Moždana futrola
Puštajući dan da preuzme kontrolu.
Sa zemljom su se spojile noge bose
I sve su misli upale u moždanu futrolu.
Njušim vazduh što miriše na krv,
Pluća se pretvaraju u užareni mijeh.
Zemlja me steže, jer bijedni sam crv,
Sve moje nevino, sada je već grijeh.
Rijeka je krenula od sopstvenog izvora,
Zanesena ljepotom, njena prošlost je sada.
Sve što je zastalo, pokrenuti se mora,
Jer dole na ušću, potpuni mir vlada.
уторак, 17. октобар 2017.
Oprosti
среда, 26. јул 2017.
Putevi
понедељак, 12. јун 2017.
Jedno mjesto
четвртак, 29. децембар 2016.
Decembar
Kudio sam nevjerovatno sivilo Novembra.
Želja je bila samo ući u Decembar, po bilo koju cijenu. Prvi dani su govorili da razlike, skoro i nema. A onda se mjesec dvanaesti pokazao u najboljem svjetlu. Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukavom. Najprije je donio dugo očekivanu kišu, kojom je sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana.
Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se... izlio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog mjeseca ,koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu.
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih blijesaka.
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vjetar koji borbeno, šišti oko nezaštićenih, golih, glava. Tu su već mnogi bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene, skupa sa vratovima, ispod kragni , elegantno, kratkih kaputa.
Fantastičan otpor su pokazali parovi nogu ,oslonjeni na visoke potpetice. Protežući se ispod kratkih sukanja, frktale su svim bojama i dezenima čarapa, odu moćnom Decembru. Tu pomislih, da samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, Decembar počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. No, osjećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem snijeg duž Savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz kalimegdanske zidine. Dunav moćno drhti , svjestan da ga, makar i hladnog, toplo čeka Zemunska obala.
Grle se dvije rijeke, kao ogromni gmazovi. Njihov zagrljaj je moćniji od bilo čega, pa u tome uživaju oni koji znaju. Namjerno umire Decembar, u jeci svojih vragolija, znajući da tamo, vrlo blizu, čeka Januar, mjesec početaka, mjesec nadanja, mjesec života.
Nekako brzo zaboravimo Decembar!
Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svjesni svih promašaja i padova u prethodnim mjesecima, želimo na njemu da se iskalimo. I neka! On podnosi sve.
Ipak, dovoljan je samo mali naklon. Biće, kao i uvjek, zadovoljan svojom misijom.
Proveo nas je u Novu godinu, žive i relativno zdrave. Na jačini naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti.
Između svega toga stoji zid zvani Nova Godina. Vaga za mnogo otpada.
Želje kidišu u rasadnik. Prsti oblikuju misli.
Decembar curi. Januar slini.
Evo nas na kraju... ali i na početku.
Dopisnik iz Džepova Snova:
недеља, 25. децембар 2016.
Putevi
понедељак, 12. децембар 2016.
Rane
Ne raduj se, svijete,
Kada padnem, ja se dižem.
Čuvaj misli zle, klete,
Dižem se brzo i rane ližem.
Kad sam dole, ubrzo sam gore.
Nijedan čekić me ne ukova,
Požara nema, a vječne vatre gore.
Ne raduj se, gomilo prokleta,
Vječnost se živi krvavih koljena.
Padam ,dižem se, idem bez okreta,
Rana mi curi, kao da je soljena.
Ne raduj se, krvožedno krdo,
Kroz padanje, o dizanju učim.
Nejakim nogama pređoh i brdo,
Sa jakim vjetrom, evo me, hučim.
Raduj se uspavani svijete,
Padao si na vrlo niske grane.
Beštije ti i danas prijete,
Ustani i kreni, jutro će da svane.
Padam, dižem se, idem...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
понедељак, 5. децембар 2016.
Zakrpa na duši
петак, 21. октобар 2016.
Kraljica Zima
Guramo se kroz sive ulice,
Češemo ramenom trošne fasade.
Niko nikoga ne gleda u lice,
Nikoga briga, šta drugi rade.
Kotrljamo kamenje uz stijenu,
Padamo lako sa vrha u ambis.
Okrenuti naprijed, gledamo sijenu,
Na podijumu propasti, zovu na bis.
Vučemo se kao prebijena noga,
Neosjetna na bol, bez mišića.
U glavama crno, kao u sred roga,
U ustima zadah od poslednjeg pića.
Hladnoća jutru daje snoviđenje,
U daljini stoji drvena straža.
Mraz odbija moguće poređenje,
Kraljica Zima mazi svoga paža.
Guramo, kotrljamo, vučemo...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
среда, 21. септембар 2016.
Dno
Gdje su svi nestali?
Vire iz mišijih rupa.
Kao da su disati prestali,
Odavno se u blatu pamet kupa.
уторак, 15. март 2016.
Sutra
Voliš li moju tamu, moj mrak?













