Приказивање постова са ознаком noge. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком noge. Прикажи све постове

уторак, 17. новембар 2026.

Kad odeš





Kad prođeš tim nogama
Sve se utiša i potpuno stane
I ptice se prepuste drogama
Kad prođeš i šuma brzo plane
Kad te noge izvučeš iz beskraja
I kreneš čupati, lomiti asfalt
Ja samo provirim kao miš iz kraja
U glavi brzo puca, počinje rat
Kad te noge doneseš do mog praga
Ja otvorim vrata, skinem ih, razvalim
Bože, koliko si mi draga
Skoro zaplačem, zabalim
Kad te noge donesu meni
Radujem se, ruke mi se tresu
Koljenom iskorači, kreni
Stopalom zgazi ovu blesu
Kad me zgaziš, uradi to dvaput
Da budeš sigurna da me nema
Samo se osvrni, onako, usput
Pogledaj gore! Nebo drijema
Kad odeš tim nogama
Dugačkim ko sudski proces
Suze podnesi, kao dama
Ponesi i sav moj bijes

Kad odeš...

Dopisnik iz Depova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 14. јануар 2026.

Ponor



Budna sablast na nogama

Kolje zdrav razum

Lobanje se kotrljaju
Niz stepenice
Koje vode u poznato

Dobro kašlje, daveći se
Od upornog stiska zla

Okovano lancima
Odlučno zvecka
Dok lokomotive prolaze
Bez zahuktalih vagona

Niko i ništa
Sa svijećom u ruci
Svitanje je opet
u srodstvu sa noći

Gutljaj svježe cijeđenje empatije
Prija suvim nepcima

Talog je popunio čašu

Ljudi na dnu

Ljudi na vrhu

Između njih ponor
Ispunjen živim blatom

Ulice traže pravdu
Ispunjene prazninom

Zaključani mozgovi
Bolesno svijetle

Prozori su još vlažni
Tek oprani suzama

Vrijeme svira koračnice
Iz tišine u ništavilo

Ili svijet ponovo ima lijepo ime
Na drugoj strani teskobe i čežnje...

Branislav Makljenović

петак, 12. децембар 2025.

Ph vrijednost




Dođe tako neki dan, koji te utjera u sebe.

Svim silama te pomete, zgrabi za kragnu.

Ako se odupreš, nevješto glumiš dobro raspoloženje,( osmjeh stuardese na licu), onda te odalami po tom istom, iskeženom.

Posle te bole vilice od keženja i sve ti je gore.

Skupi se neka gadna masa u grlu, ali i niže, negdje kod pluća ili u želudcu.

I tako raste, gamiže, prijeteći da obuzme cijelo tijelo.

Probam ga umanjiti sodom bikarbonom. Jedna kašičica na čašu vode.

Gadno je, ali mi razblaži kiselinu. Šta ću kad sam sav kiseo!

Kako da poravim tu ph vrijednost!? Šetnja po kiši? Ležanje sa piljenjem u plafon?

Usisavanje psećih dlaka(Đina se obilno linja)? To  pomaže dok radi usisivač.

Onda se nastavlja umijeće samoiscjeljenja, iza kojeg ostaju tragovi mučnog prolaza kroz nove staze, ugažene bijesom.

Dok u glavi jauče oluja, noge su hladne.

Žele se odvojiti i otići negdje svojim putem.

I ja bih ih pustio. Neka idu. 

Ali, šta ću sa glavom...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 19. септембар 2023.

Lanci



Lanci su urezani duboko
Ali sloboda je sve što želim

Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće

Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost

Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu

Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo

Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda

Veliki  izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu

Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega 

Noge su vezane dok plešu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 12. септембар 2019.

Šetnja sa duhom




Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.
Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.
Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.
Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje,malo pognute glave.
Uskoro će i početi svitati,
I onima što stalno ih mlave.
Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.
Još šetam sa svojim duhom...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 15. август 2018.

Moždana futrola






Otresam jutro sa mokre kose,
Puštajući dan da preuzme kontrolu.
Sa zemljom su se spojile noge bose
I sve su misli upale u moždanu futrolu.

Njušim vazduh što miriše na krv,
Pluća se pretvaraju u užareni mijeh.
Zemlja  me steže, jer bijedni sam crv,
Sve moje nevino, sada je već grijeh.

Rijeka je krenula od sopstvenog izvora,
Zanesena ljepotom, njena prošlost je sada.
Sve što je zastalo, pokrenuti se mora,
Jer dole na ušću, potpuni mir vlada.



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 17. октобар 2017.

Oprosti





Noge se iskrivile u koraku,

Pa prave čudnovate sjene.

Polja se crvene po maku,

Linije povlače olovke lijene.



Grabim dalje, jer stiže me jeza,

Koja mi trncima pokriva glavu.

Moja noć od dana ne preza,

Moj mrak svijetlima dodaje plavu.



Putevi mi donose na poklon blato,

Čizme mi podera oštra stijena.

Stadoh trenutak na jedan plato,

Sa kog je bježala ptičija sjena.



Pokušavam se provući kroz šumu,

Hvata me drveće granama za vrat.

Čupam se i otimam ka nekom drumu,

Srce otkucava kao pokvaren sat.



Najzad, na kraju šume je rijeka,

U njoj se ogledaju bijeli oblaci.

Zaurlah, nek odbija se jeka,

A samo od zemlju odbiše se koraci.



Ne smijem ni na trenutak stati,

Jer od stajanja trunu u nogama kosti.

Hoću samo još sebe, sebi dati,

Hoću još samo sebi reći-oprosti!



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

среда, 26. јул 2017.

Putevi





Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima   i na brda.

Skačem i bježim  iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.



Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.



Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.



Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.



Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom iglom kožu sada krpim,

Poslednji Mohikanac, izumrla vrsta.




Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.



Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh, pa posle, ko zna!?



Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ti si zemlja koju moja noga rilja.

Jednim slovom ću  riječ da  ti sročim.



Ja imam korak od sedam milja...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 12. јун 2017.

Jedno mjesto



Na mjestu gdje se dodiruju priče,

Volim da legnem i malo ćutim.

Da gledam na koga riječi liče,

Nečije lice da malo naslutim.



Nije mi teško ni kad se pojavi oblak,

Iznad krovova kad hoće kiša,

Ni kad začujem tvoj korak lak,

Nije mi teško, kad sve se utiša.



Samo se ispod kose naježim,

Utrnem, kao da kreće narkoza.

I ako sam htio, neću da bježim,

Jer čarobnjaci ne bježe iz Oza.



Želim da sretnem jednu Alisu,

Kako upravo izlazi iz zemlje čuda.

Da neko na kraju navuče kulisu,

Da me zapahne osmjehom, mala luda.



Čekaću ispod krovova dok kiša se cijedi,

Dok noge mi štrče iz mutne barice.

Čekaću, dok ne postanemo sijedi,

I sve dok nam priča ne ozari lice.



Ako neko prepozna to mjesto,

Neka ćuti i čuva ga za sebe.

Svoju Alisu neka podigne na prijesto,

Ja sam već odavno, tu stavio tebe.



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

четвртак, 29. децембар 2016.

Decembar



Kudio sam nevjerovatno sivilo Novembra.
Želja je bila samo ući u Decembar, po bilo koju cijenu. Prvi dani su govorili da razlike, skoro i  nema. A onda se mjesec dvanaesti pokazao u najboljem svjetlu. Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukavom. Najprije je donio dugo očekivanu kišu, kojom je sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana.
Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se... izlio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog mjeseca ,koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu.
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih blijesaka.
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vjetar koji  borbeno, šišti oko nezaštićenih, golih, glava. Tu su već mnogi bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene, skupa sa vratovima, ispod kragni , elegantno, kratkih kaputa.
Fantastičan otpor su pokazali parovi nogu ,oslonjeni na visoke potpetice. Protežući se ispod kratkih sukanja, frktale su svim bojama i dezenima čarapa, odu moćnom Decembru. Tu pomislih, da samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, Decembar počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. No, osjećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem snijeg duž Savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz kalimegdanske zidine. Dunav moćno drhti , svjestan da ga, makar i hladnog, toplo čeka Zemunska obala.
Grle se dvije rijeke, kao ogromni gmazovi. Njihov zagrljaj je moćniji od bilo čega, pa u tome uživaju oni koji znaju. Namjerno umire Decembar, u jeci svojih vragolija, znajući da tamo, vrlo blizu, čeka Januar, mjesec početaka, mjesec nadanja, mjesec života.

Nekako brzo zaboravimo Decembar!

Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svjesni svih promašaja i padova u prethodnim mjesecima, želimo na njemu da se iskalimo. I neka! On podnosi sve.
Ipak, dovoljan je samo mali naklon. Biće, kao i uvjek, zadovoljan svojom misijom.
Proveo nas je u Novu godinu, žive i relativno zdrave. Na jačini naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti.
Između svega toga stoji zid zvani Nova Godina. Vaga za mnogo otpada.
Želje kidišu u rasadnik. Prsti oblikuju misli.
Decembar curi. Januar slini.
Evo nas na kraju... ali i na početku.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

недеља, 25. децембар 2016.

Putevi




Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima i na brda.

Skačem i bježim iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.



Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.



Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.



Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.



Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom  iglom kožu sada krpim,

Poslednji  Mohikanac, izumrla vrsta.



Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.



Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh,a posle, ko zna!?



Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ja sam zemlja koju tvoja noga rilja.

Jednim slovom ću ti  riječ da sročim.



Ja imam korak od sedam milja...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović






понедељак, 12. децембар 2016.

Rane



Ne raduj se, svijete,
Kada padnem, ja se dižem.
Čuvaj misli zle, klete,

Dižem se brzo i rane ližem.



Ne raduj se, čoporu vukova,
Kad sam dole, ubrzo sam gore.
Nijedan čekić me ne ukova,
Požara nema, a vječne vatre gore.


Ne raduj se, gomilo prokleta,
Vječnost se živi krvavih koljena.
Padam ,dižem se, idem bez okreta,
Rana mi curi, kao da je soljena.


Ne raduj se, krvožedno krdo,
Kroz padanje, o dizanju učim.
Nejakim nogama pređoh i brdo,
Sa jakim vjetrom, evo me, hučim.


Raduj se uspavani svijete,
Padao si na vrlo niske grane.
Beštije ti i danas prijete,
Ustani i kreni, jutro će da svane.


Padam, dižem se, idem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 5. децембар 2016.

Zakrpa na duši



Kosu si skupila pod vunenu kapu,

U gustu gomilu, mirisnu i meku.

Nogama crtaš život kao mapu,

I puštaš dane da neumitno teku.



Hajde, poigraj se, u dan zaroni,

Neka blijesak iskrama trpi.

Dušu mi  cijepaju teški odroni,

Nikoga na vidiku, da je zakrpi.



Sjeta  izlazi kroz sićušne  pore.

Nisam ni pomislio da tako može.

Žuti se sunce, moglo je i gore!

Ipak iz ove, ne može se kože.



Dušu mi  cijepaju teški odroni...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

петак, 21. октобар 2016.

Kraljica Zima



Guramo se kroz sive ulice,
Češemo ramenom trošne fasade.
Niko nikoga ne gleda u lice,
Nikoga briga, šta drugi rade.

Kotrljamo kamenje uz stijenu,
Padamo lako sa vrha u ambis.
Okrenuti naprijed, gledamo sijenu,
Na podijumu propasti, zovu na bis.

Vučemo se kao prebijena noga,
Neosjetna na bol, bez mišića.
U glavama crno, kao u sred roga,
U ustima zadah od poslednjeg pića.

Hladnoća jutru daje snoviđenje,
U daljini stoji drvena straža.
Mraz odbija moguće poređenje,
Kraljica Zima mazi svoga paža.

Guramo, kotrljamo, vučemo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

среда, 21. септембар 2016.

Dno


Gdje su svi nestali?
Vire iz mišijih rupa.
Kao da su disati prestali,
Odavno se u blatu pamet kupa.

Ulicama hodaju noge umora,
U očima zjenice bez sjaja.
U glavi svi oblici tumora,
Grču na usnama nema kraja.

Prolaze lica bez karaktera,
Stopila se sa bojom betona.
Nekoliko kretena u tor ih satjera,
Misle da Bog je, a ono Sotona!

Gladni su, a puna usta hljeba,
Žedni su, a stoje u vodi do grla!
Za blejanje samo glas im treba,
Za slobodan život, ideja je umrla.

Ustani! Vikni i već se nešto mijenja!
Sad je vrijeme, jer si dno dotakao.
U pravcu nedeljnog vaskrsenja,
Put je kroz subotnji pakao.

Ustani i vikni!!!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 15. март 2016.

Sutra

















Voliš  li moju tamu, moj mrak?

Vidiš li kako jede zalogaj jutra?

Na kraju puta se spojio zrak,

Na tom kraju ne postoji sutra.



Voliš li prste na ovoj ruci?

Onemoćaloj, sa malo snage.

Hajde kreni, sve sa sebe svuci,

Ogoli noge neka plešu nage.



Voliš li da te rukama stegnem?

Da dođem njima i do leđa?

Ili da nogama pobjegnem,

A da te to ne takne, ne vrijeđa?



Voliš li da ponedeljak uđe,

U tvoju glavu da tamo spava?

Znaš li, desilo ti se nešto luđe?

U mom oboru je tvoja glava.



Voliš li mene kad bez kucanja,

Uđem, probijem, razvalim vrata.

Tada odmah dolazi do pucanja?

Jer  ja sam  ljubavni  birokrata.



Voliš li da me ne voliš, voliš,

Znaš li ko je zaustavio bol.

Da li, dok ljubiš me, boliš?

Ili samo onako, ljubiš ko fol?



Voliš li da budeš dio mene?

Sastavljenog od parčadi, puzle.

Dio tebe čupa moje sijene,

Tvoje oči su me pomuzle.



Voliš li da samo riječi teku,

Ili da poljubac bude na vratu.

Voliš li jaku ili misao meku,

Ili da spava, gore na spratu.



Voliš li...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović