Nebojši Glogovcu (Htio sam još jednom doći)

Tek sam se navikao,
Da postojiš i da si  pun čuda.
Čovjek zbog koga bih  i vikao!
A izdade te život, taj šeret i Juda.

Mislio sam, ima još vremena,
Vidjeću mnogo, što vidješe i drugi.
Zapalićeš čuvenu vatru, bez kremena!
Igraćeš svjetlost na vječitoj dugi.

Htio sam još jednom doći,
Gledati kako lava teče na binu.
Htio sam, a više neću moći,
Aplauzom reći Bravo! majstoru, džinu.

Mislio sam, decenije čekaju tvoji pečati.
Čudesan spoj  glume i života.
Pred bravurama vrijedi na koljenima klečati.
Ostale su riječi, ostala ljepota.

Tek sam se navikao,
A ti ode, na nebo se pope.
Kako sad ne bih zavikao!
Kako, kad suze i led tope!

Htio sam još jednom doći,
Da vidim nekrunisanog kralja na bisu.
Htio sam, ali više neću moći,
Svevišnji je pogasio svjetla i spustio kulisu.

Ipak tragovi ostaju, svuda se vide,
Prefinjena tkanja duše, svijetle i jasne.
Duboko negdje, dugo će da bride,
Dugo neće dati da sjećanje zgasne.

Htio sam još jednom doći...

Branislav Makljenović

Jedno mjesto

Na mjestu gdje se dodiruju priče,

Volim da legnem i malo ćutim.

Da gledam na koga riječi liče,

Nečije lice da malo naslutim.

Nije mi teško ni kad se pojavi oblak,

Iznad krovova kad hoće kiša,

Ni kad začujem tvoj korak lak,

Nije mi teško, kad sve se utiša.

Samo se ispod kose naježim,

Utrnem, kao da kreće narkoza.

I ako sam htio, neću da bježim,

Jer čarobnjaci ne bježe iz Oza.

Želim da sretnem jednu Alisu,

Kako upravo izlazi iz zemlje čuda.

Da neko na kraju navuče kulisu,

Da me zapahne osmjehom, mala luda.

Čekaću ispod krovova dok kiša se cijedi,

Dok noge mi štrče iz mutne barice.

Čekaću, dok ne postanemo sijedi,

I sve dok nam priča ne ozari lice.

Ako neko prepozna to mjesto,

Neka ćuti i čuva ga za sebe.

Svoju Alisu neka podigne na prijesto,

Ja sam već odavno, tu stavio tebe.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović