Kamena nizbrdica

Beskrajni govori

Izmišljene priče

Duboka sjajna forma

Budalastih likova

Genijalno ludilo

Grubog sagovornika

Rasadnik dosade

Potpuni gnjavator

Vulgarna doza čoveka

Skupocena jeza

Niz kičmu

Sablasna pojava

Lošeg popodneva

Podbulo lice

Poznate crte

Tihi plač u mraku

Obrisane suze

Sa belog obraza

Ulica proštepana svetlima

Zalazak sunca

Preko kovrdžavih planina

Zrikavci pevaju

Nepristojne pesme

Dan se sakrio

U široke rukave

Jedne iznošene

Ludačke košulje

Noć se spušta lagano

Kamenom nizbrdicom

Nažuljane misli

Naglo skočiše

Kroz poluotvoren prozor

Besmislica razdvaja

Skupljene obrve

Ispod očnih kapaka

Vuče se mesečina...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zakopčan kao uzak kaput

Zakopčan kao uzak kaput

Hodam ovom  mračnom ulicom

Sa odlučnom namjerom

Da te ne nikada ne nađem

Nikada da te ne vidim

Niti osjetim želju

Tjeram ti lice uz fasade

Zgrade se igraju sjenama

Razvučenim kao oprani oblaci

Po nebeskim štrikovima

Hodam i slušam zvuk

Sopstvenih koraka

Škripaju đonovi

Gazeći uglačani pločnik

Večeras i ulice persiram

Jer su mi nekako strane

I nepoznate

Želim da te vidim

Ali ne i da te pronađem

U ćoškovima si sjećanja

Visiš kao kesa

Vjetrom dignuta na granu

Skočio bih da te uzmem

Ali noge su beton

A ruke neuspješan rad u bronzi

Da li mi fališ večeras

Ili su me zaposjeli duhovi

Naslonjen na vrata haustora

Sačekaću surovo i trijezno jutro

Da spere ustajali znoj

Od previše demona

I premalo tebe

Zakopčan kao uzak kaput

Gledam u noćne sjene

Dok čekam

Da sklizneš bolno lijepa

U ovaj skriveni ćošak

U kojem noć mučno

Porađa divlje trzaje dana

Koji će se odmah podići

I potrčati tamo gdje te nikada nema...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Džemper sa pletenicama sjećanja

Pogledom dovršene ljubaznosti
Prelaziš  preko mog lica
Skupljajući oči u zelenu traku
Koja  svijetli u mraku
Koji je padao po putu
Dubokih ožiljaka vjerovanja

Šta su ti uzeli ti ljudi
Osim dobrog raspoloženja
I vječnog uzdaha
Ispod neba
Koje je sasvim dobro mjesto
Da se osjeti umor i ravnodušnost
Prije nego krene
U gluhu i mrku noć
Bez imalo svjetla

Makar i blijedog sjaja sa lica
Koje je znalo zastupati
Mnogo bolje dane
Od ovih što poniru u mrak
Neke bijedne stanice

Neke prastare uske pruge
I voza koji ne prestaje
Da izbacuje sopstvene vagone
Kroz maglu sumanutog putovanja
Od kojeg se sjećam
Samo tvog džempera
Izbrazdanog ukrštenim pletenicama

Iglama naviklim na spajanje
U maniru rasklimatane, neobične priče
Koja može da se ispriča i pješke

Važno je da se zato ukaže prilika
I da se razum dovoljno brzo ohladi
Kada povratak bude vidan...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Glasovi se vraćaju

U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila

Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom

Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta

Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Urezana priča

Kroz mene pronalaziš put,
Bjesneći kao vrag sa rogovima.
Očima slikaš potpuni nesklad.
Od sjećanja ostaju prazne gomile.

Ako sad kreneš, gdje da te tražim?
Hoću te takvu, sigurnog držanja.
Zaskoči me posle udarnog talasa.
Potopi ovu podmornicu, sa ranjivog boka.

Hajde, čekam te! Ne oklijevaj, dođi!
Zapjevaj tu pjesmu totalnog skitnice.
Na dlanu su mi ispisane razne priče.
Ne brini, nećemo umrijeti od čekanja.

Još ne znam gdje da gledam?
Gore negdje, u nebesko tijelo?
Jedva se držim na nogama,
Ježeći se od slutnje tvog dolaska.


Ponekad pomislim,
Da od  silne borbe za život,
Nemam vremena da živim.
Ali tu sam i ježim se od slutnje ,
Da dolaziš kao urezana priča,
Dok slušam pjesmu totalnog skitnice.


Hajde, čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jedno mjesto

Na mjestu gdje se dodiruju priče,

Volim da legnem i malo ćutim.

Da gledam na koga riječi liče,

Nečije lice da malo naslutim.

Nije mi teško ni kad se pojavi oblak,

Iznad krovova kad hoće kiša,

Ni kad začujem tvoj korak lak,

Nije mi teško, kad sve se utiša.

Samo se ispod kose naježim,

Utrnem, kao da kreće narkoza.

I ako sam htio, neću da bježim,

Jer čarobnjaci ne bježe iz Oza.

Želim da sretnem jednu Alisu,

Kako upravo izlazi iz zemlje čuda.

Da neko na kraju navuče kulisu,

Da me zapahne osmjehom, mala luda.

Čekaću ispod krovova dok kiša se cijedi,

Dok noge mi štrče iz mutne barice.

Čekaću, dok ne postanemo sijedi,

I sve dok nam priča ne ozari lice.

Ako neko prepozna to mjesto,

Neka ćuti i čuva ga za sebe.

Svoju Alisu neka podigne na prijesto,

Ja sam već odavno, tu stavio tebe.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Svijetlo i tama

Novi grad me noćas upija,
Nove svijetiljke bude pogled.
Sa novih lica osmjeh sija,
Nova pitanja idu u slijed.

Lako je ići putem ka dole,
Pustiti koljena da klecaju.
Kad je kraj, putovanja bole!
Na kraju, zar ne, ljudu jecaju?

Zaboravi odmah sve priče,
Koje su  napisale  davno,Jude.
I to ime, što neko ga sriče,
Neka tvoje novo ime bude.

Pusti tvrdo da bude meko,
Pusti nek svijetlo bude tama.
Neka te odmah zagrli neko,
Nikako noćas ne budi sama.

Ako te neko zamoli za ples,
Samo ovlaš nek oko zasija.
Neka usna oblikuje-yes,
Pa neka nestanemo, ti i ja.

Noćas nikako ne budi sama,
Dovoljan je ovaj usamljen slučaj.
Do jutra mi budi duboka jama,
Kad propadnem, ti je samo zaključaj.

Nikako sama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović