Zakopčan kao uzak kaput

Zakopčan kao uzak kaput

Hodam ovom  mračnom ulicom

Sa odlučnom namjerom

Da te ne nikada ne nađem

Nikada da te ne vidim

Niti osjetim želju

Tjeram ti lice uz fasade

Zgrade se igraju sjenama

Razvučenim kao oprani oblaci

Po nebeskim štrikovima

Hodam i slušam zvuk

Sopstvenih koraka

Škripaju đonovi

Gazeći uglačani pločnik

Večeras i ulice persiram

Jer su mi nekako strane

I nepoznate

Želim da te vidim

Ali ne i da te pronađem

U ćoškovima si sjećanja

Visiš kao kesa

Vjetrom dignuta na granu

Skočio bih da te uzmem

Ali noge su beton

A ruke neuspješan rad u bronzi

Da li mi fališ večeras

Ili su me zaposjeli duhovi

Naslonjen na vrata haustora

Sačekaću surovo i trijezno jutro

Da spere ustajali znoj

Od previše demona

I premalo tebe

Zakopčan kao uzak kaput

Gledam u noćne sjene

Dok čekam

Da sklizneš bolno lijepa

U ovaj skriveni ćošak

U kojem noć mučno

Porađa divlje trzaje dana

Koji će se odmah podići

I potrčati tamo gdje te nikada nema...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović