Zakopčan kao uzak kaput
Hodam ovom mračnom ulicomSa odlučnom namjerom
Da te ne nikada ne nađem
Nikada da te ne vidim
Niti osjetim želju
Tjeram ti lice uz fasade
Zgrade se igraju sjenama
Razvučenim kao oprani oblaci
Po nebeskim štrikovima
Hodam i slušam zvuk
Sopstvenih koraka
Škripaju đonovi
Gazeći uglačani pločnik
Večeras i ulice persiram
Jer su mi nekako strane
I nepoznate
Želim da te vidim
Ali ne i da te pronađem
U ćoškovima si sjećanja
Visiš kao kesa
Vjetrom dignuta na granu
Skočio bih da te uzmem
Ali noge su beton
A ruke neuspješan rad u bronzi
Da li mi fališ večeras
Ili su me zaposjeli duhovi
Naslonjen na vrata haustora
Sačekaću surovo i trijezno jutro
Da spere ustajali znoj
Od previše demona
I premalo tebe
Zakopčan kao uzak kaput
Gledam u noćne sjene
Dok čekam
Da sklizneš bolno lijepa
U ovaj skriveni ćošak
U kojem noć mučno
Porađa divlje trzaje dana
Koji će se odmah podići
I potrčati tamo gdje te nikada nema...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар