Decembar

Kudio sam nevjerovatno sivilo Novembra.
Želja je bila samo ući u Decembar, po bilo koju cijenu. Prvi dani su govorili da razlike, skoro i  nema. A onda se mjesec dvanaesti pokazao u najboljem svjetlu. Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukavom. Najprije je donio dugo očekivanu kišu, kojom je sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana.
Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se... izlio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog mjeseca ,koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu.
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih blijesaka.
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vjetar koji  borbeno, šišti oko nezaštićenih, golih, glava. Tu su već mnogi bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene, skupa sa vratovima, ispod kragni , elegantno, kratkih kaputa.
Fantastičan otpor su pokazali parovi nogu ,oslonjeni na visoke potpetice. Protežući se ispod kratkih sukanja, frktale su svim bojama i dezenima čarapa, odu moćnom Decembru. Tu pomislih, da samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, Decembar počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. No, osjećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem snijeg duž Savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz kalimegdanske zidine. Dunav moćno drhti , svjestan da ga, makar i hladnog, toplo čeka Zemunska obala.
Grle se dvije rijeke, kao ogromni gmazovi. Njihov zagrljaj je moćniji od bilo čega, pa u tome uživaju oni koji znaju. Namjerno umire Decembar, u jeci svojih vragolija, znajući da tamo, vrlo blizu, čeka Januar, mjesec početaka, mjesec nadanja, mjesec života.

Nekako brzo zaboravimo Decembar!

Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svjesni svih promašaja i padova u prethodnim mjesecima, želimo na njemu da se iskalimo. I neka! On podnosi sve.
Ipak, dovoljan je samo mali naklon. Biće, kao i uvjek, zadovoljan svojom misijom.
Proveo nas je u Novu godinu, žive i relativno zdrave. Na jačini naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti.
Između svega toga stoji zid zvani Nova Godina. Vaga za mnogo otpada.
Želje kidišu u rasadnik. Prsti oblikuju misli.
Decembar curi. Januar slini.
Evo nas na kraju... ali i na početku.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Šetnja

Mokrom ulicom pristižu koraci,
Tuku asfalt razljućene pete.
Iz ćoškova bježe ustajali mraci,
Dok prolazi ona i kipovi lete.

Budi se i čudi, pospana Slavija,
Srpski vladari ne vladaju sobom.
Golub sa Venca za nju navija,
Jutro je učinila najljepšim dobom.

Terazije lagano spaja sa Knezom,

Na trgu sa konja, jahač je mjeri.

Mada su zatvorene, teškom rezom,

Jedna za drugom otvaraju se dveri.

Mokrim pločnikom odzvanja korak,

Cipelu na tren, žuti list dotače.

Sa jednog prozora pobježe mrak,

Kroz jednu granu vjetar krenu jače.

U venama joj teče vrela mladost,

Osmjehom tminu pretapa u sjaj.

Svaki njen pokret izaziva radost,

Svaki njen pogled odvodi u raj.

U odbljesku sunca kupa se beton,
Vazduh je gust i pomalo mlak.
Za igru prestola, ubacila je žeton,

Sa nebeskog štrika skinula je oblak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima i na brda.

Skačem i bježim iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom  iglom kožu sada krpim,

Poslednji  Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh,a posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ja sam zemlja koju tvoja noga rilja.

Jednim slovom ću ti  riječ da sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Otirač

Dođi  brzo, kući sam,

Sjedim  i piljim kroz staklo.

Nije mi  u očima baš neki  plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži  tu  ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj  zlom  jeziku,

Pusti  ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi  na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš  danas,  nekad  navrati,

Ako je zaključano, tad  samo  pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem,  zgazi!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Živjeti san

Danas budi sopstveni fan,

Skuvaj čaj i  gricni čokoladu.

Nastavi da živiš predivan san,

Ne daj ni parče, da ti ukradu.

Sa nekog brda pusti oči,

Pogledom dodaj ljepotu svijetu.

Sa nekog potoka vode natoči,

Desnim klikom konektuj planetu.

Eto ga i sunce. Istok mu se sviđa,

Sviđaš mu se i ti, zrakom te bije.

Dugo te poznaje, često te viđa,

Pozdravlja ženu, koja umije i smije.

Hajde, zakotrljaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Rane

Ne raduj se, svijete,
Kada padnem, ja se dižem.
Čuvaj misli zle, klete,
Dižem se brzo i rane ližem.

Ne raduj se, čoporu vukova,
Kad sam dole, ubrzo sam gore.
Nijedan čekić me ne ukova,
Požara nema, a vječne vatre gore.

Ne raduj se, gomilo prokleta,
Vječnost se živi krvavih koljena.
Padam ,dižem se, idem bez okreta,
Rana mi curi, kao da je soljena.

Ne raduj se, krvožedno krdo,
Kroz padanje, o dizanju učim.
Nejakim nogama pređoh i brdo,
Sa jakim vjetrom, evo me, hučim.

Raduj se uspavani svijete,
Padao si na vrlo niske grane.
Beštije ti i danas prijete,
Ustani i kreni, jutro će da svane.

Padam, dižem se, idem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kaljuga

Poniženi i jako uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Drugačije ne može, ubijeđeni,
Kome tu istinu da odamo?

Zagrađeni  vlastitim ogradama,
Gradimo  neponovljivi  geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.

Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri  popljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada kida.

Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.

Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.

Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.

Ljudi se ne bune, ćute...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Heroji

Poslednje rovove drže heroji,
Svjedoci bitaka i rasipanja krvi.
One što su otišli, niko ne broji,
Ugasiće svijetlo zadnji i prvi.

Linija odbrane sve je kraća,

Kroz vene teče samo voda.

Na fiskalnoj kasi generacija plaća,

I sledeća, a tek je počela da hoda.

Pucali su iz svih lajavih cijevi,

Bez metaka su ranjavani ljudi.

Na vrh se popeo neko lijevi,

I pad je let, nek im se tako sudi.

Kuća je ostala bez krova,

I zidovi se odavno klate.

Uporno nam govore da je nova,

Umišljeni praznu slamu mlate.

Dok proroci prizivaju med i mlijeko,

Čovjek se drži hljeba i motike.

Gladni i žedni, aplaudiraju meko,

A paun gradi zemlju egzotike.

Pred fiskalnom kasom, generacija plaća...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kralj ponoći

Prijesna koža privlači roj muva,
Svuda se čuje njihovo zujanje.
U meni nemoćan bijes kuva,
U očima crvene lave kuljanje.


Ti si carica zamrle carevine,
Ja sam kralj nepostojećeg kraljevstva.
Mirišeš gorko, na dim paljevine,
Kroz nos mi teče slina blaženstva.


Nešto si mi htjela reći, okom,
Ili sam uobrazio neki pokret.
Ova rijeka će ići svojim tokom,
Koga je briga, da li sam proklet.


I laste lete dole ka jugu,
Ubrzano krilima, ko rukama mašu.
Ne mogu sakriti nadošlu tugu,
Dok u  nestaloj priči čitam i našu.


Nešto si mi htjela…


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zakrpa na duši

Kosu si skupila pod vunenu kapu,

U gustu gomilu, mirisnu i meku.

Nogama crtaš život kao mapu,

I puštaš dane da neumitno teku.

Hajde, poigraj se, u dan zaroni,

Neka blijesak iskrama trpi.

Dušu mi  cijepaju teški odroni,

Nikoga na vidiku, da je zakrpi.

Sjeta  izlazi kroz sićušne  pore.

Nisam ni pomislio da tako može.

Žuti se sunce, moglo je i gore!

Ipak iz ove, ne može se kože.

Dušu mi  cijepaju teški odroni...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Gasi se noć

Iz nekog crnog, besmislenog mraka,
Krhka želja već potokom klokoće.
Čvrst zagrljaj je jake svijetlosti traka,
Grebe, kida, lomi i sve odmah hoće.

Ko se to otima, a jutro ga zove,
Da zauzme mjesto u prvom redu.
Da pogleda kraj predstave ove,
Dok brkovi tišine kao mačka mu predu.

Šta radiš ti tamo, u džepu noći,
Misliš da ne vidim sav tvoj strah.
U trenu kad spreman sam ti doći,
I sve svoje čvrsto prosuti u prah.

Šta radiš ti tamo…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Novembar

Očekivao sam od ovog novembra žestoki napad.
Mislio sam da će, naoružan kišom, polivati beogradske ulice i krovove.
Međutim, on sav smjeran i fin, dade se u pletenje maglenih stolnjaka. Tako zastrti, krovovi zgrada su se stapali u jednu, ogromnu, utvaru.

Taj raspršujući materijal, na kratko, danju, se cijepao na komade i puštao malo šturog svjetla u naše, male, živote.
Kad pomislih da se novembar pretvorio u nakazu, željnu našeg jada, ta dobričina zatapša rukavima jesenjeg kaputa i napravi prolaz suncu. Takvo izdanje se dalo trpiti. Hladnjikavo, ali sa više svjetla, davao je do znanja kako može da se poigrava sa stanovnicima našeg, utrnulog  grada.

Nekako smo se bez otpora prepustili tom napadaču. Ma, ni pokazali oružje nismo, a kamo li upotrebili ga. Valjda nas zagrlio brzo, već golim  granama drveća, te stadosmo u sred pokreta. Čuvene novembarske kiše sipaju svoj poklon nekim drugim dvorištima. Osjećam nabreknutost budućih kumulusa. Oči iskolačeno pretražuju nebo. Čak i luna ovih dana umire sa prigušenim krikom
Samo nizovi reklama i poneki osmjeh daje životnu formu ovom mjesecu jedanaestom.

Od nekadašnjeg sjajnog završetka, praćenog prazničnim slavljem, ostao je samo vrisak zaklanih svinja u navlaženom vazduhu. Čvarcima i slaninom nas je namamio do staze kojom se može samo naprijed, u decembar. Šta god nudio mjesec dvanaesti, neka to bude preliveno kišom i snijegom.
Obožavam taj momenat, kada se kiša transformiše i dobije oblik, ogromnih mekih, pahuljica. Tada stvari lagano gube oštrinu i krenu se stapati sa okolinom.

Ipak, zahvaljujem se gospodinu novembru na istrajnosti u prezentovanju hladnog sivila! Ne bih vas, čvrsti momče, više zadržavao. Večeras se u miru rastajemo.
Dugajlija decembar me, već, cima za rukav. Spreman sam za druženje sa dotičnim. Uvjek donese pune džepove novogodišnjeg optimizma.
Vidim ga, pristiže u kočijama tjeran košavom, dok točkovi škrguću, a stari Beethoven kašljuca Moonlight Sonata.
Moj naklon, gospodine! Dobro došli...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Mećava

Mećava je misao zatrpala snijegom,
Ledenice krckaju,oči guraju vani.
Tijelo se odvuklo sa napaćenim zbijegom,
Gnoj se već razlio po otvorenoj rani.

Mrak me uzjahao i podbada u trk,
Ulica odjekuje od potkovanog đona.
Ulazim u grad potpuno hladan i mrk,
Znajući da ne postoji bezbednosna zona.

Uz jedan prozor slabo svjetlo se penje,
To malo žute je ukrotio slikom led.
U krošnji ostarjelog kestena vjetar stenje,
Dok je mjesec prosipao srebro, kao da je sijed.

Počinjem globalno da se topim i ledim,
Po nekad sam tvrd, po nekad tečan.
Sa mjesecom i sam po malo sijedim,
Sa vjetrom sam i sam po malo vječan.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Concha Buika

Donosiš  dan u lepršavoj haljini,

Sva nježna, a divlja, kao Hrt.

Prepoznajem te i čujem u  daljini,

Prikradaš se, kroz zapuštene duše vrt.

Ta crna kosa, pa još kovrdža duga!

Obavila ti u očima  topli svijet.

Povezuje nas jedna, virtuelna  pruga,

Kao El Kondor, imaš bešuman let.

Obrvom obloženo, sijeva ti oko,

Trepavicom tjeraš sjene sa lica.

Uvijek si na izvoru, negdje duboko,

Gdje dolijeću samo krila, bez ptica.

Boja glasa pokriva boju kose,

Bijela marama  pada na kožu mahagoni.

Ispod haljine stoje, noge duge i bose,

Neko ti na osmjeh kidiše, neko ga goni.

Obrvom obloženo oko ti sijeva,

Sa lica su već nestale sve sjene.

Dok pjevaš, utrnula mi strana lijeva,

Kad odlaziš, sa tobom ode i dio mene.

Dolazi Cunami--Buika...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Tvrđava

Između zelenog i sivog plavi se zastava,

Malo je oslikana bojom bijelom.

U stablu limuna počinje nastava,

Ptica  Ćuk iz dijelova, pravi noć cijelom.

Tvrđava me gleda šupljim vratima,

Rekoh-dobar dan, lijepa gospođo.

Evo, čekam te predugim satima,

Kao pas, što bi upravo kost oglođo.

Ulica je uska, tjera uz ogradu,

Ogradom su ograđene nježne zvijeri.

Reže, dok iz uzdaha te kradu,

Oko klizi, svaki milimetar ti mjeri.

Satjeran uza zid, pokriven sjenom,

Mirišem sa tebe noć i limetu.

Poklah se sa danom, kao hijenom,

Jer si mi u trenu, sve na svijetu.

 Dobar dan, gospođo…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Jutro

Jutro se probudilo u bijelom,
Po granama, travi i kosi-snijeg.
Jutro je odnijelo noć, jednim dijelom,
Ostao je mrak u glavi, kao teg.

Jutro viri stidljivo, preko puta,
Odakle se povlači, malo snen...mrak.
Jutro dok sviće, po malo luta,
Malo mu se vidi mraka trak.

Jutro se otkida od noći,
Vezano čeličnim, neraskidivim, lancima.
Ne može svojim putem poći,
Jer je obloženo mracima.

Jutro se iza ugla smije, ceri,
Noć u čudu nestaje, a gleda.
Nestaju prosanjane, ogromne zvijeri,
Jutro se noći,jutros...ne da.

Jutro je rođeno i donijelo dan,
Dok noć se povlači, skoro kao gubitnik.
Jutro već ima osmišljen plan.
Noć stavlja pred sebe kao štitnik.

Dobro jutro...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Buba Lu

Nebo se plavom boji,
Curi odozgo u nijansama.
Čuperak od svih, plav je koji?
U moru plavog, kao da si sama.

Nebo je plavo, nigdje zvuka.
Samo oblak izviruje bijelo.
Kao da me dotače tvoja ruka,
Osjetih cijelim, tvoje tijelo.

Nebo je plavo, iznad naših glava,
Skinuto sa ogromnih nebesa.
Nebo je plavo, a i ti si plava,
Plav je početak našeg plesa.

Nebo je moj prostor kojim  letim,
Vidiš li tu, pomalo  ukletu, pticu?
Osjećaš li kako ti plavom prijetim?
Pa tu sam ti sletio, na ramena ivicu.

Nebo se zacrni, kad te nema,
I tu crnu moram da bojim u blu.
Nešto se lijepo odavno sprema.
Sva u plavom, došla je Buba Lu.

Nebo je blu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Noć

Nikako da jutro blijesne,
Noć se crni, jako, uporno.
Nikako da se jave misli svijesne,
Sve se, nekako, osjećaju umorno.

Noć i ja se družimo u tami.
Glupo mi da palim sijalicu.
Nekako, ljepše je kad smo sami.
Mogu i da plačem, razjapim vilicu.

Noć i ja se stalno družimo,
Navikli smo jedno na drugo.
Nas dvoje se odavno kužimo,
Kao kad po čempresu zahuči jugo.

Noć i ja, uvijek spremni za ples,
Prepleteni u igri bez kraja.
Ne mijenjamo nikada dres.
Dva tima tame, igraju bez sjaja.

Noć i ja, pohlepni, oholi,
Kad se dohvatimo, sve sijeva!
Kad se zagrlimo, to boli!
To je mokro, kao da potop lijeva.

Noć i ja, uhvatimo isti korak,
Zavrtimo se u piruetu.
Meni bude u ustima ukus gorak,
Ko da sam sam na ovom svijetu.

Noć i ja, Bože, kad se stisnemo!
Pa tu kosti škripe, pucaju!
U jedan glas, noć i ja vrisnemo.
Na vrata đavoli upravo kucaju.

Noć i ja...kad vrisnemo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Otvori vrata

Navrati ponekad čudan dan,
Pa krene da te grebe po koži.
Uspješno ti osujeti svaki plan,
I sve tmurno, nekako umnoži.

Obično takvom ne otvaram vrata,
Sam me pronašao preko telefona.
Kao da me ščepšaše lešinara jata,
Kao da me nagazilo stopalo slona.

Nerviram se i boli me glava,
I sve što uzmem lomi se, ispada.
Riječi zelene, kao na izvoru Mlava,
Zelenom i sebe popljujem tada.

Probaću nekako da se smirim,
Pustiću dan neka naplati račune.
Odoh da dišem duboko i zavirim,
U ćoškove uma gdje psovka trne.

Navrati  ponekad čudan dan,
Baš onda kad ne znaš gdje ni kud.
Pa ti pomno zagleda u dlan,
Namigne i kaže: e jesi malo lud.

Navrati ponekad čudan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Lijepe riječi

Lijepe riječi klize iz usta,

Dok se foliramo, poluprazni.

I ova pjesma je potpuno pusta,

Dok je ne čuju ljudi razni.

Šta je to ostalo od ljepote?

Samo lijepa riječ, dvije?

One mogu da te ovaplote,

One puze, ujedaju, one su zmije.

Lijepe riječi, a usta gadna,

Dah truležom izlazi iz grla.

Usna je tog truleža  gladna!

Riječ je tu začeta i zamrla.

Šta je to ostalo, posle stihije?

Kroz dušu prohujao cunami!

Ovaj, po malo falš, stih je,

Sve dok ne ostanemo sami.

Nokti po noktima grebu,

Crno se vidi, boja je čista.

Preživjeću i na crnom hljebu,

I ti pored mene, ne živiš ista.

Daj, vrisni! Pozovi me!

Daj, šta se to foliraš!

I u noć odmah, povij me!

Uzmi sve, kad možeš da biraš.

Upadaj u moj vagon,

U njemu se vozim daleko.

Uz tebe je i moj nagon,

Uz tebe sam i ja neko.

Daj, zaključaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Sto grama duše

Od jutros gledam kako nebo curi,
Prosipa svoje plavo po licu.
Jedan bjeli oblak u oko mi zuri,
Dok košava za zimu oblikuje skicu.

Malo je hladno! Uši i nos crveni,
Ruke farmerkama griju džepove.
Osjećam da i stopalo mi drveni,
I srce podnosi krpljenja štepove.

Jedino cijelo je još ovo malo duše,
Mada, nema u njoj ni sto grama.
Sjatile se ale da i nju dave, guše,
Pružaju pipke i stežu bez imalo srama.

Novembar izdiše decembru na pragu,
Njegova žuta već prelazi u sivu.
Možda će ostaviti uspomenu dragu?
Možda će i tebe pretvoriti u živu?

Umire novembar...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Jovan Kolundžija

Bila subota u Kolarcu.
Bio praznik muzike.
Razigravanje violine.

Vrhunski umjetnik.

Izašao. Razvalio.  Poklonio se. Otisao.

Uvjek elegantan, siguran u sebe, prefinjen.
Uvjek spreman da vas povede u čaroliju.
I poveo je...

Uz sinfonijski orkestar RTS-a.
Dirigovao punom parom,Stanko Jovanović.
Šlag na torti bio Jurij Revič. Neponovljiva energija i virtuoznost.
Sve se dešavalo na vidnu radost publike, u dupke punoj sali.

Bravo Maestro!!!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Lutam po životu

U sopstvenom životu stranac,
Lutam kroz lavirint, mračne odaje.
Na leđima uvijek prazan ranac,
Da sam stranac, ranac me odaje.

Iz jedne sobe gledam mutnu sliku svijeta,
Udaljenog par svijetlosnih godina.
Gledam zemlju kako je sa neba snijeta,
Osjećam tog koji je donosi, Gospod-ina.

Lutam životom kao po šumi,
Ne treba mi svijetlo ni dan.
Važno je da u glavi vjetar šumi,
I da ne pravim nikakav plan.

Prešao sam već dobar dio puta,
Po malo umoran, ali osmjeh raste.
Čovjek koji kroz svoj život luta,
Na kraju odlazi dole, na jug, kao i laste.

Pogled nikad nije uperen u prazno,
U svakom ćošku ima nešto da vidi.
Kad ga presretnu dva crna oka, mazno,
Jedan par plavih im mnogo zavidi.

Lutam po životu jer ne znam šta drugo,
Nego zarasle puteve da krčim.
Kad me pozove sa mora jugo,
Ja se izujem i ka njemu bos potrčim.

Kažu mi: iz lavirinta izađi, šta čekaš!?
Uozbilji se, daj više, postani čovjek!
Zar ćeš do kraja tako, baš?
Zar ćeš lutati tako do vijek?

Ozbiljno lutam, a smrt me gleda,
Iz prikrajka se cereka, smije.
Život me toj dami, još uvijek neda,
Jer kraj mom lutanju, nikako nije.

Izujem se i bos potrčim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

U lavirintu

 

 Crkveno zvono zove novi dan. Zvuk bučan a drag.
     Unosi titraje veselosti u krvotok. Oblikuje usne molitvom- Gospode, pomozi mi da upijem ovaj  dan.                           
     Skačem u jutro, sa glavom u rukama. Grabim svjetlo ...i stavljam među bore..
     Prepustih se svom, mozgovnom, skakutanju i napravih vrtlog. Ostvarih bežičnu konekciju sa nebeskim čuvarom. 
      Lagano spada strah od ishoda, sulude borbe. Hranim vjeru željama. Hodam, uokviren sunčevim zlatom. Upregnut u kočije odlučnosti, zakotrljah osmjeh. Na putu se saplićem, bauljam, padam. 
      Sa koljena šiklja krv novembra. Usta pokrivena jesenjom ironijom, cure balama neznanja. Kamo, kako i čime? Pitanja prosipaju led.
      Ustajem i gazim kroz blato bola. Krajičak duše nazire prolaz. Negdje u tmini sopstvenog ega, isijava radost saznanja. Lakoća postojanja.
      Uskladih se sa otkucajima namjere. Otresam sumnju sa obrva. 
      Nijemim urlikom molim-oprosti mi grešnu pojavu. Pomozi mi peti se putevima planina. Vrhova, zabodenih u plavo. Izbavi me od lukavago. Izvadi me ispod lavine mučnih razmišljanja. Čupaj me iz močvare nepovjerenja.
      Zvono već zvoni za smiraj dana.
      Hrvali smo se, nas dvojica. Dan i ja. Lomili kosti jedan drugom . 
      Sunčev zalazak u zjenicama. Utapamo se oba, u bunarima noći. Aleluja!
      Odzvanjam , izbavljen iz prostora nemoći. Sa ramena skliznuše ptice očajanja. 
      Brzo koraknuh u dvorište promisli. Noć me vuče za rukav i gura u susret novom jutru. 
      Ona posreduje u pregovorima. Vode ih sumrak i svitanje.                       
      Neko će preživjeti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović