Predozirani vremenom

Udarac praznine

Odbacio me daleko

Krajnje granice

Crtaju putanju

Nebeske linije

Izbledele od

Suvišne upotrebe

Navikneš se na sve

Na bezlično i sivo

Na kante za đubre

Umesto ošišanih glava

Sprženih plamenom

Nekih davnih želja

Njušim vonj

Nadolazećeg dana

U kojem pluta logika

Kao mrtva riba

Na površini 

Otrovane reke

Vidim blistavo lice

Jarko osvetljene ulice

Na uglu stoji 

Ogoljena ličnost

Hrabro briše tragove

Drhtave neurotičnosti

Zamrla tišina

Klizi niz kičmu

Pojam o vremenu

Gubi se u očima

Beskraj je pokriven

Izmaglicom uspomena

Bledo kolebanje

Ispod maske sećanja

Neko je zalutao

U neprozirnu tamu zaborava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gomila bijelog

Bijelom mi snijeg boji rame,
Osvrnut ližem hladne pahulje.
Gomila bijelog nas uhvati same,
Dok iz tame nečije oči bulje.

Noć nas pokriva kao deka,
Po duši mi gmižu dosadne vaši.
Pod rukom si mi lagana i meka,
I druga ruka se za tobom maši.

Pamtim dane bojene sivom,
Još se ponečeg od njih sjećam.
Ne zovem se malim, nikako divom,
Ponekad o tome sa sobom vijećam.

Bijelom mi snijeg boji rame,
Skoro sam zatrpan prosutim ledom.
Tvoj osmjeh me obasja iz tame,
Na praznoj tabli me nacrta kredom.

Nečije oči u nas bulje...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sto grama duše

Od jutros gledam kako nebo curi,
Prosipa svoje plavo po licu.
Jedan bjeli oblak u oko mi zuri,
Dok košava za zimu oblikuje skicu.

Malo je hladno! Uši i nos crveni,
Ruke farmerkama griju džepove.
Osjećam da i stopalo mi drveni,
I srce podnosi krpljenja štepove.

Jedino cijelo je još ovo malo duše,
Mada, nema u njoj ni sto grama.
Sjatile se ale da i nju dave, guše,
Pružaju pipke i stežu bez imalo srama.

Novembar izdiše decembru na pragu,
Njegova žuta već prelazi u sivu.
Možda će ostaviti uspomenu dragu?
Možda će i tebe pretvoriti u živu?

Umire novembar...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Kraljica Zima

Guramo se kroz sive ulice,
Češemo ramenom trošne fasade.
Niko nikoga ne gleda u lice,
Nikoga briga, šta drugi rade.

Kotrljamo kamenje uz stijenu,
Padamo lako sa vrha u ambis.
Okrenuti naprijed, gledamo sijenu,
Na podijumu propasti, zovu na bis.

Vučemo se kao prebijena noga,
Neosjetna na bol, bez mišića.
U glavama crno, kao u sred roga,
U ustima zadah od poslednjeg pića.

Hladnoća jutru daje snoviđenje,
U daljini stoji drvena straža.
Mraz odbija moguće poređenje,
Kraljica Zima mazi svoga paža.

Guramo, kotrljamo, vučemo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Snovi od paučine

Nešto se pomjera, koprca,

U jednom ćošku  zgroženog uma.

Neka misao kao snijeg frca,

Dok druga je otporna, kao guma.

U snove dolazi  svjetlost iz mraka,

I oblaže sve sivo i vrlo crno.

Kao da me probija njena traka,

Kao da sam na život uporno nasrno!

Snovi  su samo malo paučine,

Mada znaju biti vrlo jake niti.

Sa mene cure gadne izlučevine,

Možeš sa mene da curiš i ti.

Kada ugledam te oči boje bola,

Uštinem se za resicu uha.

Tu počinje moja glumačka rola,

Tu ćeš me prepoznati  kao duha.

Možda nisam spakovan u tvoj ranac,

Valjda ćeš morati nešto vaditi.

Ako propadnem u tvoj uski klanac,

Valjda ćeš me u njega  potpuno sabiti!?

Vrijeme je neumitna bolest,

Razvlači sve što oko vidi.

Iz glave se istopila svijest,

Iz vrhova prstiju nešto mi bridi.

Kada pomislim da ničeg više nema,

Dočeka me iz prirode vječiti šamar.

Tada vidim da nešto se sprema,

Nešto, što ulazi direktno u damar.

Kružim planetom , kao ptica,

Kao usamljeni , ubogi orao.

Sa  vrata mi je otpala zavezana žica,

Da je strgnem, nisam morao!

Koliko ljubavi  treba da se da?

Koliko, a da se malo i vrati?

Ko to za ljubav uopšte zna?

Ko je taj, jadnik, spreman da pati!?

Podno  kamena je mokro i hladno,

Pokušavam da  oči po malo zgrijem.

Poješću te noćas, veoma gladno,

U sebi,  tebi, noćas pravim prijem.

Poješću te noćas...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Gomila bijelog

Bijelom mi snijeg boji rame,

Osvrnut skidam hladne pahulje.

Gomila bijelog nas uhvati same,

Dok ispod kape, nečije oči u nas bulje.

Noć nas pokriva kao deka,

Po duši mi gmižu dosadne vaši.

Pod rukom si mi lagana, meka,

I druga ruka se za tobom maši.

Pamtim dane bojene sivom,

Još se po nečeg od  njih sjećam.

Niko me ne zove malim ni divom,

Po nekad i o tome sa sobom vijećam.

Bijelom mi snijeg boji  rame,

Skoro sam zatrpan bjelinom.

Tvoj osmjeh me obasja iz tame,

Iz komadića me sastavi, napravi cjelinom.

Nečije oči u nas bulje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Dobar dan, gospođo

Додајте натпис

Između zelenog i sivog plavi se zastava,

Malo je oslikana bojom bijelom.

U stablu limuna počinje nastava,

Ptica  Ćuk iz dijelova, pravi noć cijelom.

Tvrđava me gleda šupljim vratima,

Zastah. "Dobar dan, lijepa gospođo"

Evo čekam vas predugim satima,

Kao pas, što bi upravo kost oglođo.

Ulica je uska, tjera uz ogradu,

Ogradom su ograđene nježne zvijeri.

Reže, dok iz uzdaha vas  kradu,

Oko klizi, svaki milimetar  mjeri.

Evo, čekam vas predugim satima...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic