Gomila bijelog

Bijelom mi snijeg boji rame,

Osvrnut skidam hladne pahulje.

Gomila bijelog nas uhvati same,

Dok ispod kape, nečije oči u nas bulje.

Noć nas pokriva kao deka,

Po duši mi gmižu dosadne vaši.

Pod rukom si mi lagana, meka,

I druga ruka se za tobom maši.

Pamtim dane bojene sivom,

Još se po nečeg od  njih sjećam.

Niko me ne zove malim ni divom,

Po nekad i o tome sa sobom vijećam.

Bijelom mi snijeg boji  rame,

Skoro sam zatrpan bjelinom.

Tvoj osmjeh me obasja iz tame,

Iz komadića me sastavi, napravi cjelinom.

Nečije oči u nas bulje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović