Tvrđava

Između zelenog i sivog plavi se zastava,

Malo je oslikana bojom bijelom.

U stablu limuna počinje nastava,

Ptica  Ćuk iz dijelova, pravi noć cijelom.

Tvrđava me gleda šupljim vratima,

Rekoh-dobar dan, lijepa gospođo.

Evo, čekam te predugim satima,

Kao pas, što bi upravo kost oglođo.

Ulica je uska, tjera uz ogradu,

Ogradom su ograđene nježne zvijeri.

Reže, dok iz uzdaha te kradu,

Oko klizi, svaki milimetar ti mjeri.

Satjeran uza zid, pokriven sjenom,

Mirišem sa tebe noć i limetu.

Poklah se sa danom, kao hijenom,

Jer si mi u trenu, sve na svijetu.

 Dobar dan, gospođo…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Jutro

Jutro se probudilo u bijelom,
Po granama, travi i kosi-snijeg.
Jutro je odnijelo noć, jednim dijelom,
Ostao je mrak u glavi, kao teg.

Jutro viri stidljivo, preko puta,
Odakle se povlači, malo snen...mrak.
Jutro dok sviće, po malo luta,
Malo mu se vidi mraka trak.

Jutro se otkida od noći,
Vezano čeličnim, neraskidivim, lancima.
Ne može svojim putem poći,
Jer je obloženo mracima.

Jutro se iza ugla smije, ceri,
Noć u čudu nestaje, a gleda.
Nestaju prosanjane, ogromne zvijeri,
Jutro se noći,jutros...ne da.

Jutro je rođeno i donijelo dan,
Dok noć se povlači, skoro kao gubitnik.
Jutro već ima osmišljen plan.
Noć stavlja pred sebe kao štitnik.

Dobro jutro...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Gomila bijelog

Bijelom mi snijeg boji rame,

Osvrnut skidam hladne pahulje.

Gomila bijelog nas uhvati same,

Dok ispod kape, nečije oči u nas bulje.

Noć nas pokriva kao deka,

Po duši mi gmižu dosadne vaši.

Pod rukom si mi lagana, meka,

I druga ruka se za tobom maši.

Pamtim dane bojene sivom,

Još se po nečeg od  njih sjećam.

Niko me ne zove malim ni divom,

Po nekad i o tome sa sobom vijećam.

Bijelom mi snijeg boji  rame,

Skoro sam zatrpan bjelinom.

Tvoj osmjeh me obasja iz tame,

Iz komadića me sastavi, napravi cjelinom.

Nečije oči u nas bulje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović