Ponor

Budna sablast na nogama

Kolje zdrav razum

Lobanje se kotrljaju
Niz stepenice
Koje vode u poznato

Dobro kašlje, daveći se
Od upornog stiska zla

Okovano lancima
Odlučno zvecka
Dok lokomotive prolaze
Bez zahuktalih vagona

Niko i ništa
Sa svijećom u ruci
Svitanje je opet
u srodstvu sa noći

Gutljaj svježe cijeđenje empatije
Prija suvim nepcima

Talog je popunio čašu

Ljudi na dnu

Ljudi na vrhu

Između njih ponor

Ispunjen živim blatom

Ulice traže pravdu
Ispunjene prazninom

Zaključani mozgovi
Bolesno svijetle

Prozori su još vlažni
Tek oprani suzama

Vrijeme svira koračnice
Iz tišine u ništavilo

Ili svijet ponovo ima lijepo ime
Na drugoj strani teskobe i čežnje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Lanci

Lanci su urezani duboko
Ali sloboda je sve što želim

Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće

Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost

Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu

Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo

Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda

Veliki  izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu

Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega 

Noge su vezane dok plešu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jutro je rođeno

Jutro se probudilo u bijelom,
Po granama, travi i kosi-snijeg.
Jutro je odnijelo noć, jednim dijelom,
Ostao je mrak u glavi, kao teg.

Jutro viri stidljivo, preko puta,
Odakle se povlači pospani mrak.
Jutro dok sviće, pomalo luta,
Malo mu se vidi mraka trak.

Jutro se otkida od noći,
Vezano neraskidivim  lancima.
Ne može svojim putem poći,
Jer je obloženo mracima.

Jutro se iza ugla smije, ceri,
Noć u čudu nestaje, a gleda.
Nestaju prosanjane, ogromne zvijeri,
Jutro se noći, jutros ne da.

Jutro je rođeno i donijelo dan,
Dok noć se povlači, kao gubitnik.
Jutro već ima osmišljen plan.
Noć stavlja sebi kao štitnik.

Jutro je rođeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nevidljivi lanci

Sve smo mogli mi, a ništa nismo.
Slavimo  pobjede, mi pobjeđeni,
Valjajući se po duhovnim kaljugama,
Rođeni da ubijamo, dok rađa se život.

Sve smo mogli mi, a šta nam je trebalo?
Dati nekom ruku i snažno povući gore?
Ako je naše samo ono šta drugom damo,
Zašto grčevito stiskamo prste u pesnicu?

Sve smo mogli mi, a bježimo od sebe.
Kajanje ni malo ne mijenja dan.
Na naplatnim rampama stoji smrt,
Zamišljeno češkajući dugačku bradu.

Sve smo mogli mi, ali glave se spustile nisko.
Koljena do krvi poderana od puzanja.
Svjetla se gase u dugačkom nizu.
Oči putuju ugaženim stazama ništavila.

Sve smo mogli mi, ali nismo ni  mrdnuli.
Čekajući Godoa da nam pokaže pravac.
Noge okovane nevidljivim lancima,
Tapkaju u mjestu, dok podrhtava planeta.

Sve smo mogli mi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jutro

Jutro se probudilo u bijelom,
Po granama, travi i kosi-snijeg.
Jutro je odnijelo noć, jednim dijelom,
Ostao je mrak u glavi, kao teg.

Jutro viri stidljivo, preko puta,
Odakle se povlači, malo snen...mrak.
Jutro dok sviće, po malo luta,
Malo mu se vidi mraka trak.

Jutro se otkida od noći,
Vezano čeličnim, neraskidivim, lancima.
Ne može svojim putem poći,
Jer je obloženo mracima.

Jutro se iza ugla smije, ceri,
Noć u čudu nestaje, a gleda.
Nestaju prosanjane, ogromne zvijeri,
Jutro se noći,jutros...ne da.

Jutro je rođeno i donijelo dan,
Dok noć se povlači, skoro kao gubitnik.
Jutro već ima osmišljen plan.
Noć stavlja pred sebe kao štitnik.

Dobro jutro...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović